Stevan Božić iz Kneževih Vinograda već je 18 godina u Vojvodini. Zbog incidenta koji mu se dogodio za posjeta kući, više ne odlazi u rodno mjesto
stevan bozic
U izbjeglištvu bez struje - Stevan Božić
U izbjeglištvu bez struje - Stevan Božić
NOVI SAD
- Brojni primjeri s Banije, Korduna, Like i Dalmacije o kojima su Novosti pisale i pišu, govore o tome kako je teško biti povratnik. Nema onog povratnika koji nije u glavi vrtio slike prije Oluje, kad se odlučivao na povratak. Slike prijeratnog života, rada, odnosa sa susjedima i komšijama, slike djetinjstva i odrastanja, nakon povratka u većini slučajeva su, uglavnom ostale samo kao lijepa sjećanja. Nedostatak struje, vode, loši putevi, neostvarene obnove kuća, gubitak radnih mjesta, jedva ili nikako ostvarena primanja te brojne druge nedaće postale su surova stvarnost.

Još uvijek ima prognanih lica širom regije. Kako vrijeme prolazi, a godine stižu, ti ljudi sve više razmišljaju o povratku u Hrvatsku na svoja ognjišta. Ima onih koji su već odavno donijeli odluku da se nikada ne vrate, a razlog njihove odluke nije u tome da se plaše rada, siromaštva, gladi, nedostatka struje ili vode. Mnogi od njih odluku su donijeli na temelju osobnog i gorkog iskustva koje je zauvijek ubilo njihovu želju za povratkom.

U bačkom selu Kolut, stotinjak kilometara sjeverozapadno od Novog Sada živi Stevan Božić (48), rodom iz Kneževih Vinograda. Kad mu je prekipjelo, on je tek nakon rata napustio svoje rodno mjesto.

- U Kneževim Vinogradima sam nakon završetka rata ostao živjeti s majkom Vitom (80). Nismo bježali jer nikome nikada ništa nismo nažao učinili. U početku je to nekako dobro išlo. Pomalo su se u mjesto vraćali prognani Hrvati, naše komšije i dalo se nekako. Onda su odjednom zaredali ljudi prognani iz Bosne i drugih krajeva. Ne mogu objasniti što se ustvari dogodilo, ali Kneževi Vinogradi počeli su gubiti ono svoje predratno lice. To mi se nije dopalo, ostavio sam majku i krenuo u Bosnu, nadajući se nekakvom boljem poslu – priča Stevan za "Portal Novosti".

U Tesliću je Stevan radio sve i svašta, često je razmišljao o majci koja je ostala sama. Odlučio se skrasiti negdje bliže Kneževim Vinogradima, pa se zaposlio u vojvođanskom Kolutu, u Bačkoj, svega 25 kilometara od rodnog sela i majke. Od tamošnje mjesne zajednice dobio je nekakav stančić, a posao je našao u mjesnoj ciglani. Stevanovo zadovoljstvo kvarilo je to što nije imao električne energije. Bivši stanar ostavio je pozamašan dug za struju, pa je Stevan u Elektrovojvodini saznao da mora platiti oko 1500 eura ako želi da mu vrate priključak. Kako nema taj novac, još i danas živi u mraku. Majku je često posjećivao, sve do 2008. godine kada je prestao.

- Svakih mjesec, dva odlazio bih majci u Kneževe Vinograde koja je uspjela ostvariti hrvatsku mirovinu, pa barem s te strane nema problema. Sretao sam stare drugare, jednako Hrvate i Srbe. Družili smo se i prepričavali svoje sudbine. Jednoga dana, u kavanu gdje sam sjedio s društvom ušao je jedan od novih useljenika. Počeo vikati na mene, nacionalno me vrijeđati i rekao mi je da Srbi ovdje nemaju što raditi, te dodao kako četnike treba sve poklati. Zaprepastio sam se, izašao van, pozdravio se s majkom i evo već 11 godina nisam otišao u Kneževe Vinograde, niti imam namjeru. Toliko me to pogodilo. Majka posjećuje mene i tako se viđamo – objašnjava Stevan. U Kolutu je već 18 godina. Davno je napustio ciglanu jer je propala, pa sada radi sve što mu se ponudi. Nema nikakva primanja pa ne odbija nikakav posao.

U Novom Sadu posjetili smo Marjanu Beader, višu referenticu u Pokrajinskom Sekretarijatu za regionalni razvoj, međunarodnu saradnju i lokalnu samoupravu, osobu kojoj su itekako dobro poznati problemi prognanika, povratnika i raseljenih osoba s obje strane granice.

- Slučaj Stevana Božića nažalost, nije usamljen. Mnogo je prognanih lica koja se ne vraćaju jer su pri prvom dolasku na rodna ognjišta doživjeli neugodnosti. Jasno je da je riječ o provokatorima i pojedincima koji nisu vrijedni spomena i zapravo su bezopasni, ali pri tim posjetama, pred velikim odlukama, ljudi su posebno osjetljivi. Osim toga, smatram da je politika Republike Hrvatske prema povratnicima u dobroj mjeri diskriminatorska, pogotovo kada je riječ o stanarskim pravima na područjima od posebne državne skrbi. Istovremeno, ovdje u Vojvodini itekako vodimo računa o građanima hrvatske nacionalnosti. Nedavno smo organizirali okrugle stolove u mjestima gdje ima dosta Hrvata, jer smo pred donošenjem novog Zakona o nacionalnim manjinama, premda su i ovoga trenutka nacionalne manjine zastupljene proporcionalno. Jedina ozbiljna zamjerka vojvođanskih Hrvata je što nemaju direktne izbore, već delegatske. Ako me pitate o povratku prognanih Srba u Hrvatsku, mislim da je ta stvar završena. Oni koji su ovdje došli kao djeca, završili su škole, zaposlili se i ne pomišljaju na povratak. Tu i tamo vraćaju se stariji ljudi; jednostavno da umru na svom imanju, kraju gdje su rođeni i gdje su pokopani njihovi djedovi – objašnjava Marjana Beader.

Viša referentica pokrajinskog sekretarijata Vojvodine upozorava na još jedan problem. Naime, kaže kako se zaboravlja činjenica da mnogo raseljenih osoba, u Hrvatskoj i Srbiji, odlazi sa cijelim porodicama u zemlje Evropske unije. Tamo se zapošljavaju i više ih ne zanimaju ni Hrvatska ni Srbija. Beader je, pogotovo prvih godina iza rata, obavila niz razgovora s izbjeglicama iz Hrvatske i mnoge obitelji vratile su se na Baniju, Kordun, u Liku i Dalmaciju nakon razgovora s njom i na njen nagovor.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Ukoliko prenosite ovaj tekst na drugi sajt, a Banija Online je naznačena kao izvor / autor teksta, molimo da i to prenesete po mogućnosti sa linkom ka izvornom tekstu.
reklamirajte se cbc