Dusan Barac i Stevo Krajnovic
Dok im ne vrate struju, imaju solarne panele – Dušan Barač i Stevo Krajnović
Dok im ne vrate struju, imaju solarne panele – Dušan Barač i Stevo Krajnović
Cikote, Bjelajci, Rogulje i Jakovci, sela su u Zapadnoj Slavoniji, na području Pakraca. Ona se od svih ostalih sela, zaselaka i naselja razlikuju po tome što još uvijek nemaju struju. Ali, nije tako bilo odvajkada jer i ovdje je elektrifikacija izvršena još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Uredno su svi mještani uplatili samodoprinos, tada u vrijednosti jedne krave, i žarulje su svijetlile sve do posljednjeg rata. Od tada, dakle prije više od četvrt stoljeća, u Cikotama, Bjelajcima, Roguljama i Jakovcima može se ponekad dogoditi da nema rakije, brašna, duvana pa i kruha, ali petroleja i svijeća uvijek mora biti.

- Problem je uništena elektro-mreža, dakle, porušene i pokradene bandere i žice, a riječ je o selima udaljenim od glavnih elektrovodova. Klub zastupnika SDSS-a u Saboru i HEP rješavaju problem pa vjerujem da će Cikote i Rogulje uskoro dobiti struju, a nakon toga slijedi reelektrifikacija Bjelajaca i Jakovaca. Mrak u ovim selima nije samo problem malobrojnih i vremešnih stanovnika, uglavnom povratnika. To je mnogo važniji poduhvat jer će na ovom području nakon reelektrifikacije biti omogućen brži razvoj stočarstva i poljoprivrede – objašnjava za "Portal Novosti" Nikola Ivanović, zamjenik gradonačelnice Pakraca.

Otprilike na pola puta između Pakraca i Požege, nekoliko kilometara južno od glavne ceste, u brdovitim obroncima Psunja smješteno je selo Cikote. Noću, u potpunom mraku, kada utrnu posljednje petrolejske lampe, ni vukovi ovo selo ne mogu pronaći.

Na samom ulazu u selo žive dvojica braće, Dušan i Stevo, obojica rođena u Cikotama, u istoj kući u kojoj i sada žive. Stariji od njih, Stevo (77), nosi prezime Krajnović, a mlađi, Dušan (72), preziva se Barač. Kada smo ih upitali zašto imaju različita prezimena, nadugačko i naširoko pokušali su ovu činjenicu objasniti kompliciranom pričom čiji su akteri, između ostalih, neki davno priženjeni i nestašni pradjedovi, pa smo brzo odustali. Dušan se nikad nije ženio, a Stevi je supruga umrla prije dvije godine. Ima i dva sina, od kojih stariji živi u Puli, a mlađi je u Njemačkoj.

- Ma, nije nama loše ovdje u Cikotama. Samo da je te vražje struje, nikako da dođe – kaže Stevo, dok riječ preuzima brat.

- Vidite, prije skoro 40 godina svaka kuća u selu dala je jednu kravu za elektrifikaciju u vidu samodoprinosa, a isto toliko za popravak i proširenje puta u selo. Evo, sada više od 20 godina prave struje nema. Dobili smo tek ove solarne panele, a ni put baš nije kao nekad. Propada polako i ne održava se kako bi trebalo. Dok svi priželjkuju nekakvu svjetliju budućnost, mi ovdje u Cikotama priželjkujemo svjetliju prošlost. E, to je bio život. Bilo je mladih, bilo je djece, bilo je posla i struje, polja su bila obrađena, a svako malo znala se zaoriti i pjesma. Ja sam petnaest godina radio kao trgovac u mjesnoj trgovini – objašnjava Dušan.

Idiličan život u Cikotama naprasno je prekinut 1991. godine kada je ‘odnekuda’ stigla naredba da se bježi, Stevo i Dušan, brže bolje su spakovali najnužnije stvari i krenuli u nepoznato, zabrinuti i uplašeni, poput svih ostalih koji su u dugoj koloni napredovali prema Bosni. Ni sami nisu znali zašto bježe, što se zapravo događa i gdje će završiti. Nisu daleko odmaknuli, već su se skrasili u Bosanskoj Gradišci gdje su ostali gotovo trinaest godina. Nekako su se snašli u tuđini, radili su za hranu i nešto sitnog novca. No svake večeri prije počinka, pred oči su im dolazile slike iz rodnih Cikota i šumovitog Psunja.

- Vratili smo se 2004. godine, a od kuće i kućišta, ništa. Sve zapaljeno, srušeno, pokradeno i uništeno do kraja. Krenuli smo od nule, ostvarili obnovu i započeli živjeti potpuno iz početka. Ja imam mirovinu od 800 kuna, brat od 900. To rastežemo kako znamo i umijemo. Nije jednostavno, iako nemamo nekakvih režija. Struju ne plaćamo, vodu ne plaćamo, kućarinu ne plaćamo, telefona nemamo, pa se nekako prepne, ali sve je to ‘knap’. Najviše nas muči što su najbliža trgovina i liječnik udaljeni 26 kilometara, u Pakracu. Razboljeti se ne smiješ, a isto tako, bez kruha ne smiješ ostati – kaže Stevo.

Kako bi se Dušan Barač i Stevo Krajnović nekako prilagodili udaljenosti do liječnika, trgovine, ljekarne i gradskih institucija, kupili su auto. I to ne bilo kakav. Nabavili su Yugo 45, i to za ravno 600 kuna. Na prvi pogled nije puno, ali taj Yugo ipak im je pomogao. Međutim, su se krije poznata kvaka 22 za siromašne stanovnike povratničkih područja. U Crvenom križu i Centru za socijalnu skrb stav je jasan, da jasniji ne može biti – imate auto, nemate pravo na jednokratnu ili bilo kakvu drugu pomoć! Isto bi im rekli da imaju Rolls-Royce, a ne Yugo koji košta grandioznih 600 kuna. Pa se ti vozikaj po Psunju koliko te volja.

- Sve smo odvagnuli i zaključili da je boje imati ovoga Jugića nego primati tu i tamo nekakvu crkavicu. Ovako, ako nešto pođe po zlu ili se netko ne daj Bože, iznenada razboli, eto nas za pola sata u Pakracu. Bez ovog auta smo izgubljeni – objašnjava Dušan.

Premda nemaju struje, Dušan i Stevo nisu, barem ljeti, u potpunom mraku. Prije tri godine, njihova, a i još dvije kuće u selu, dobile su male solarne panele, dovoljne za škrtu rasvjetu. Riječ je o programu i pomoći UNDP-a, za koju se u velikoj mjeri založio Nikola Ivanović, zamjenik pakračke gradonačelnice, koji tvrdi da postoje ozbiljna obećanja da će Cikote već na proljeće dobiti struju. U zimskom periodu, koji se znade itekako odužiti, a već je počeo, i pored solarnih panela, Dušan i Stevo su u mraku.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Ukoliko prenosite ovaj tekst na drugi sajt, a Banija Online je naznačena kao izvor / autor teksta, molimo da i to prenesete po mogućnosti sa linkom ka izvornom tekstu.
reklamirajte se cbc