Zvezdana Dićko Vukajlović: Pred očima su mi ubili oca

MEDARI - Prvog dana akcije Bljesak u selu Medari, općina Nova Gradiška, hrvatski su vojnici, pobili dvadeset i dvoje ljudi, od njih dvadeset i četvero koliko ih se tada zateklo u selu. Najmlađa žrtva imala je svega sedam godina. Tog 1. maja hrvatska vojska ušla je u selo oko 6 sati ujutro i počinila masakr nad nedužnim civilima, ne štedeći ni najmlađe. Igrom slučaja preživjele su dvije djevojčice, zahvaljujući jednom od hrvatskih vojnika koji ih je prepoznao i zaštitio. Sve oči mještana bile su tog kobnog jutra uprte u bazu nepalskog bataljona UNPROFOR-a, koji je bio zadužen da očuva mir u tom području i sačuva živote nedužnih civila. Niko nije ni pomišljao da će ih uoči napada na njihovo mjesto napustiti i ostaviti na milost i nemilost hrvatskim vcojnicima. "Humani" Nepalci su se povukli i predali im svoju bazu.

Toga kobnog jutra mučki je ubijen Željko Dićko, čija je kuća bila na samo 20 metara udaljena od UNPROFOR-ove baze. Hrvatski vojnici su potom krenuli od kuće do kuće
izvodeći svoj krvavi pir, u kome je stradalo 22 mještana Medara među kojima i troje djece, jedanaestogodišnji Goran, osmogodišnja Gordana i godinu dana mlađa Dragana. Njihovi dželati hladnokrvno su im presudili ubodom nožem ili ispalivši metak u potiljak. I povijest se tog dana ponovila. Svjedok krvavog zločina je Zvezdana Dićko Vukajlović, koja je tog jutra izgubila oca. Svoju bolnu ispovijest Zvezdana je podijelila sa čitaocima Banija Online portala.

"Ne želim da dopustim da se zaboravi takav zločin počinjen nad civilima, koji su bili nenaoružani u svojim kućama. Svi ti ljudi koji su nastradali su moje komšije i moji prijatelji, Vukovići s kojima sam odrastala. Bili smo sličnih godina. Rođena sam 1989. godine u mješovitoj porodici, od oca Željka i majke Karmele. Nisam imala baš lijepo djetinjstvo. Neizmjerno mi je nedostajao otac, koji bi bio uz mene i u sreći i u tugi. Na svaki svoj rođendan, koji provodim tužna, palim svijeće na grobovima mojih prijatelja Vukovića u Brestovčini, znajući da oni svoj nikad više neće proslaviti. Zato svaki 1. maj je najtužniji i najgori dan u mom životu, jer me vrati na ono crno jutro gdje pred mojim očima ubijaju moga oca, koji pada krvav sa rupom od metka na sredini čela, a ja držim svoju malu sestricu, kojoj sam rukom prekrila usta da njezino vrištanje niko ne čuje. Čak i meni koja sam tada imala 6 godina bilo je jasno šta nas očekuje" - kaže za Banija Online Zvezdana i dodaje:


"U daljini sam čula krikove mojih nemoćnih komšija, koje ubijaju i koji umiru u groznim bolovima. Ti krikovi i scene su mi i dan danas u glavi. Sjećam se kolone vojske i tenkova, koje su prolazile cestom, a dvoje nemoćne djece se skriva satima u kući u kojoj leži njihov mrtav otac obliven krvlju. Pokušavala sam ga probuditi, ljubila ga i molila da ustane, brisala sam krv sa njegovog čela nadajući se da će ga manje boliti, ali on je samo ležao i nije se micao. To su najtužnije i neizbrisive slike u mom životu" - kaže sa suzama u očima Zvezdana.

Ona ističe, da dok je nje živjeće i uspomena na oca i baku Ružu, koja je tog tužnog dana takođe brutalno ubijena u kući Joce Grmuše.

"Iz sjećanja neće biti izbrisane ni moje drage komšije i prijatelji. Toga 1. maja puno familija zavijeno je u crno. Ne želim da se zaboravi i oprosti taj zločin počinjen nad nevinim ljudima u Medarima" - zaključuje svoju potresnu priču Zvezdana Dićko Vukajlović.

Za ratni zločin u Medarima, najveći koji su pripadnici Hrvatske vojske počinili u Bljesku, još niko nije optužen.