Dr Jovan Rašković (1929-1992), akademik SANU, preminuo je 28. jula 1992. u Beogradu. On je do kraja osamdesetih 20. vijeka bio poznato ime ali isključivo u medicinskim krugovima, čuveni šibenski neuropsihijatar međunarodne reputacije, uvažavan i kao mislilac na pozicijama hrišćanskog poimanja čovjeka. U političkom životu SR Hrvatske, nešto manje i tadašnje SR Srbije, smatran je disidentom, ali i srpskim nacionalistom. Od kraja osamdestih do prerane smrti, gotovo dnevno je bio prisutan na javnoj političkoj sceni (česta TV i radio gostovanja u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu) kojom su tada dominirali neuspešni pokušaji demokratizacije društva u SFRJ.
Kada se u SR Hrvatskoj, 1990. godine, uspostavlja višepartijski sistem, Rašković daje doprinos time što je napisao program Srpske demokratske stranke (SDS) i to na najširim demokratskim načelima (sada, posebno u hrvatskoj javnosti preovlađujuće je drugačije tumačenje). SDS je pod njegovim vođstvom, osnovan 17. februara 1990. u Kninu, gradu u kojem je Rašković rođen 61 godinu ranije. Ta stranka je osnovana na skupu održanom pod otvorenim nebom. Ona nikad nije prevasla u političku partiju, o(p)stajala je isključivo kao politički pokret.
Novi hrvatski lider Franjo Tuđman nije odgovarao na Raškovićeve mirotvoračke inicijative. Rašković je sve činio da se sa Zagrebom uspostavi dijalog, svjestan da se širi radikalizam i među Srbima u Hrvatskoj, koji se, dotad kao populizam ispoljavao u samoj Srbiji gdje je dominirala nova politička „zvijezda“ Slobodana Miloševića.
Rašković se više puta sastajao sa Tuđmanom, posebno otkad je Tuđman postao prvi predsjednik Republike Hrvatske (separtistički čin po gledanju srpske strane, demokratski po poimanju hrvatske). U okolnostima kada je oružje zveketom počelo nadgornjavati sve ostalo, masama okupljenim u Petrinji i u Kninu, Rašković je poručio da ih želi voditi u miru a ne u rat i da za rat trebaju naći nekog drugog vođu.
Tuđman je, najzad, odgovorio „fonogramom“ (prisluškivanje međusobnog razgovora, krivotvorenje i takvo publikovanje, bez Raškovićevog znanja). Sračunati cilj je bio da Srbi potpuno marginalizuju Raškovića, da time Hrvatska ostane bez sagovorika u mirovnom dijalogu sa Kninom kako bi u njegovo ime pregovarao isključivo Milošević. U tome se uspjelo na najgrublji način, Rašković je napustio Krajinu ali ne i Krajišnike. Postao je izbjeglica u Beogradu.
Negdje u to vrijema, sredinom 1992, Raškovića je optužio Vojni sud u Splitu, i on je umro pola mjeseca poslije saznanja iz medija o toj optužnici. Splitska optužnica ga je teretila da je „podsticao i organizovao delatnosti usmerene na ugrožavanje teritorijalne ukupnosti Republike Hrvatske“.
O Raškoviću je napisano nekoliko knjiga, ali se i dalje malo zna o njegovim političkim stavovima, zapravo o njegovom političkom vizionarstvu. On je ako ne jedini srpski političar koji je shvatao da je srušen Berlinski zid, ono jedan od rijetkih. To je bio sukob vizionara i (dnevne) politike, stoga je Rašković postao „antipolitičar“
Dr Jovan Rašković (1929-1992), akademik SANU, preminuo je 28. jula 1992. u Beogradu. On je do kraja osamdesetih 20. vijeka bio poznato ime ali isključivo u medicinskim krugovima, čuveni šibenski neuropsihijatar međunarodne reputacije, uvažavan i kao mislilac na pozicijama hrišćanskog poimanja čovjeka. U političkom životu SR Hrvatske, nešto manje i tadašnje SR Srbije, smatran je disidentom, ali i srpskim nacionalistom. Od kraja osamdestih do prerane smrti, gotovo dnevno je bio prisutan na javnoj političkoj sceni (česta TV i radio gostovanja u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu) kojom su tada dominirali neuspešni pokušaji demokratizacije društva u SFRJ.
