Kordunaši u Požarevcu

POŽAREVAC - Kada su Dušan Kosir (65) i njegova supruga Mirjana (64) s troje djece, početkom kolovoza 1995. u panici napuštali Kosirsko Selo, ni slutili nisu da Kordun napuštaju zauvijek. Sve su nekako računali da će nevolja proći za dan- dva, pa će se opet vratiti svojim ognjištima i životima. Kako je kolona izbjeglica u kojoj su se našli bivala iz sata u sat sve veća, a pređeni kilometri redali se jedan za drugim, već u Bosni su shvatili da dom ostaje sve dalje iza njih i da povratka tako skoro neće biti.

- Mislili smo da ćemo se nekoliko dana sakriti u šumi, kao naši stari u Drugom svjetskom ratu, pa ćemo se vratiti kad borbe utihnu. Utrpali smo se u Yugo 45 s najnužnijim stvarima, a sve što smo cijeli život stvarali, ostalo je iza nas. U posljednji trenutak smo prešli most preko Une kada je kolona iza nas raketirana iz aviona čije oznake u toj gužvi nisam mogla vidjeti - prisjeća se Mirjana Kosir, a Dušan je nadopunjuje.

- Nema sumnje da su to bili avioni Hrvatske vojske, jer drugih nije na tom terenu niti bilo. Ja sam malo zaostao nekoliko stotina metara i oko mene su padali pogođeni ljudi, neki su i ubijeni. Ja sam bio ranjen u ruku. Bilo je strašno. Čujem da se u Hrvatskoj tvrdi da nije bilo nijednog avionskog raketiranja izbjegličke kolone. To je smiješno, pa nismo svi pobijeni da ne bismo mogli svjedočiti, postoje i snimci. Ta slika napada na kolonu dugo me je noću mučila i nisam mogao spavati. Kad danas o tome razmišljam, obuzme me nekakav loš osjećaj, kao nekakav stres, kao nekakav ružan san – objašnjava Dušan Kosir.

U Novom Gradu prošli tjedan obilježili su 27 godina od stradanja Srba u vojnoj operaciji "Oluja" i prisjetili se dugih kolona s nekoliko desetina hiljada izbjeglica, mahom s područja Banije, Korduna i Like koje su tih dana prelazile preko mosta na Uni. Zamjenik načelnika općine Novi Grad Bojan Lukač u svom je govoru istaknuo da zločin ne može zastarjeti.

U obližnjem mjestu Svodna, na putu prema Prijedoru, gdje je hrvatska avijacija gađala izbjegličku kolonu, služen je pomen, položeno cvijeće i zapaljene svijeće kod spomen-krsta koji je 2012. godine podigao "Veritas" za šest stradalih prilikom napada. Podsjetimo i da se napad hrvatska avijacije kod Svodne spominje u optužnici koju su nadležni organi u Srbiji nedavno podnijeli protiv četvorice viših oficira hrvatskog zrakoplovstva.

U općoj pometnji tog vrelog dana, Kosirima se negdje izgubio petogodišnji sin Duško. Tek negdje ispred Prijedora pronašli su mališana. Nastavili su dalje, a u jednom trenutku policija ih je htjela usmjeriti prema Kosovu. Nekako su ih uspjeli prevariti i krenuli put Požarevca gdje su imali daljnju rodbinu, za koju se vjerovali da će ih prihvatiti.


Višednevno zamorno putovanje završeno je upravo u Požarevcu gdje su se odmah prijavili kao izbjeglice, dobili potrebne dokumente, hranu i privremeni smještaj. Nakon nekog vremena uspjeli su s jednim vlasnikom kuće u naselju Sopot sklopiti dogovor o čuvanju kuće. Proveli su u njoj desetak godina oslobođeni plaćanja stanarine, a kasnije su uspjeli kuću i otkupiti. Obitelj Kosir posjetili smo u njihovom domu u Požarevcu baš u trenutku kada im je u goste stigla najmlađa kćer Dejana, koja s obitelji živi u istom gradu.

- Imala sam osam godina kada smo otjerani u progonstvo i mnogo toga se ne mogu sjetiti jer sam vjerovatno bila u šoku i vrlo uplašena. Prvi i drugi razred osnovne škole završila sam u Slunju, a onda sam školovanje nastavila u Požarevcu. Postala sam poreski izvršitelj u Požarevcu. U cijelom Požarevcu meni se, kad banem na vrata, jedino obraduju moji roditelji - u šali nam kaže Dejana.

Nakon desetak godina provedenih u Požarevcu, Dušan i Mirjana prvi put su posjetili svoje Kosirsko Selo. Kasnije su još nekoliko puta dolazili ali samo kako bi probavili dokumente i imovinsko-pravna pitanja. Dugo su razmišljali i zaključili da njima više povratka na Kordun nema. Skučili su se u Požarevcu i život je krenuo novim smjerom. Djeca su se u Požarevcu poženila i poudala, a Dušan i Mirjana ne vide svrhu razdvajanja i početka potpuno nove životne etape. Ostvarili su mirovine, što srpske, što hrvatske i smatraju da sasvim pristojno mogu živjeti tu gdje jesu.

- Nije da me nekad ne obuzme nostalgija i nekakva tuga za Kordunom, ali što je tu je. Iz ove kože se ne može. Voljela bih da jednoga dana netko od mojih unuka dođe na svoju djedovinu i možda započne novi život. Bilo bi to lijepo. Ako ne, imaju barem otići na godišnji u rodni kraj svoga djeda i babe, a ja znam da će im se tamo svidjeti. Ja sam jako voljela taj kraj, sjećam se onog lijepog života u mom djetinjstvu sve do rata - govori sa sjetom Mirjana Kosir. Kratak boravak u Požarevcu bio je prilika da posjetimo gradonačelnika Sašu Pavlovića.

- Požarevac je izbjeglicama iz Hrvatske izrazio i pružio veliko gostoprimstvo kada su, nošeni nevoljom, stigli u naš grad. Građani su došljake oduvijek smatrali svojim sunarodnicima. Za njihov prijem i pružanje svesrdne pomoći nije bilo nikakvih problema niti dilema. Pomagali smo kroz niz projekata. Između ostaloga, darovali smo određeno zemljište Komesarijatu za prognana lica i njihovim sredstvima je na toj parceli izgrađena stambena zgrada u koju su useljene pridošle obitelji - objašnjava Saša Pavlović.

Grad Požarevac, između ostalog, pomogao je onima koji nisu zadovoljili uvjete natječaja za dodjelu stanova, tako što im je na kredit ustupio građevinski materijal kako bi mogli početi graditi vlastite kuće. Osim toga, vrlo je popularan još jedan program vlade Republike Srbije. Riječ je o kupovini seoskih kuća u vlasništvu Grada ili privatnih lica koji ih nude na prodaju, po vrlo povoljnim uvjetima. Novi vlasnici dobivaju i građevinski materijal za obnovu zdanja.

- Za četiri programa zbrinjavanja raseljenih lica, Republika Srbija osigurala je 20 milijuna dinara od čega se deset posto izdvaja iz blagajne grada Požarevca. Natječaji su još uvijek otvoreni i oni koji u potpunosti zadovoljavaju uvjete vrlo brzo uselit će u vlastite objekte - pojasnio nam je Saša Pavlović.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti