KULTURA ZABORAVA

 

POSTOJAT ĆEMO DOKLE BUDEMO PAMTILI!!!

Mi ne pamtimo, ili slabo pamtimo. Po tome se vidi da smo mi ustvari nestali, da nas nema.

 

Govori se često danas, a posebno u Srbalja o KULTURI SJEĆANJA.

Mislim da bolje odgovara definicija KULTURA ZABORAVA.

Kakvi smo mi ljudi, kakav smo mi to narod kad za više od 80 godina nismo uspjeli popisati svoje žrtve.?!?

Utvrditi njihova imena, mjesto i način stradanja?!

Kad nakon toliko godina nemamo srpskog Yad Vashema!?

Gledam samo primjer moje porodice, mojih KRESOJEVIĆA...

Počinje rat, pod krovom ih je osam. Moj đed Ninko (1913) , baba Dragica ( rođ. Hajdin, (1912), i četvero djece: Danica (1931), Mihailo (1933), Miloš (1935) i Milka (1940). Sa njima zajedno u domaćinstvu živjela je đedova mati Sava (rođ. Hrstić, 1889), te njegov đed Simo, zvani Šimun (1861).

Rat preživljava đed Ninko Kresojević i moj otac Mihailo (vratio se jedini od djece kući u Vojnić iz ustaškog logora za djecu u Jastrebarskom).

Preko lista "Arena", 1970. godine, ćaća će uspjeti ući u trag najmlađoj sestri Milki koja je posvojena u Zagrebu i pronaći je nakon 28. godina potrage.

Ostalih pet članova porodice ne preživješe rat.

Prababu Savu i čukunđeda Šimuna baciše u nabujalu Savu sa željezničkog mosta u Sisku.

Ćaća Mihailo je pričao da su prilikom popune stočnih vagona (G-vagona) kojima su transportirani sa Vojnić-kolodvora u logor u Staroj Gradiški (nakon Obruča na Petrovoj gori) djeca i baba bili u prvim vagonima do lokomotive, a Sava i Šimun kao starji na kraju kompozicije u zadnjim vagonima.

Kad su došli na sredinu željezničkog mosta tu su starije pobacali u rijeku Savu, nabujalu od jakih proljetnih kiša.

Kažem starijih... gledam Savine podatke.

Rođena od oca .... tad stara 53 godine. Pa to su godine kad je jedna žena još uvijek radna i snažna ukoliko je zdravlje donekle služi?!!

U logoru Stara Gradiška bili su mjesec dana i tu su djeca 10.06.1942 razdvojena od majki .

To razdvajanje djece od majki po meni je jedan od najtežih ustaških zločina u nizu drugih vrsta zločina protiv civilnog stanovništva, a poseno djece.

Nakon toga baba Dragica je upućena najprije u Salzburg, gdje je bila neka vrsta sabirnog centra za logorašice.

Kasnije je upućena na rad u Dresden, pa u Leipzig gdje je u proljeće 1945. godine skončala pod savezničkim bombama, radeći kao logorašica u fabrici za izradu čarapa za njemačku vojsku.

Djeca su završila na kraju u Dječjem logoru Jastrebarsko (preko logora Jasenovac gdje su zadržani tri sedmice i logora u Sisku - jednu sedmicu).

U logoru za djecu u Jastrebarskom zauvjek će ostati:

KRESOJEVIĆ DANICA (stara 11. godina)

KRESOJEVIĆ MILOŠ ( star 7. godina)

Ćaća MIHALO će preživjeti kao i najmlađa sestra MILKA (posvojeno ime Dragojla).

Prelistavajući knjige i neka druga dokumenta u kojima su zapisi o stradanju nigdje nisam naišao da su svi stradali pobrojani.

Uvijek neko fali ili se jedostavno i ne spominje.

Kod nekih su imena krivo upisana, kao i godine rođenja i smrti, te mjesto i načn stradanja ...

Priča mi tako prije par godina, rođena Kordunašica, pjesnikinja Dara Sekulić o svojoj porodici sa majčine strane.

Dara je rođena u Kordunskom Ljeskovcu 1931. godine u mnogočlanoj porodici. Ista takva porodica bili su i Egići, otkuda porijeklo vuče njena majka.

Kuća im je bila bliže škole.

Familija je imala deset djece. Rat je samo njih troje preživjelo.

Kordun je teško stradao, sa velikim brojem civilnih žrtava, a posebno je stradao velik broj djece.

Taj dio Korduna na potezu od Slunja pa uz Koranu: Mašvina, Kordunski Ljeskovac, Kršlja, Sadilovac, Bugar... je priča za sebe.

Na jednom od familijarnih okupljanja troje preživjelih se sa sigurnošću nisu mogli sjetiti imena svoje stradale braće i sestara?!?!?

Tu je kraj.

Nema dalje...

Ne očekujte ništa od nikakvih ustanova i državnih institucija koje za 80 godina nisu uspjele sačiniti popis žrtava i mjesto sjećanja na njih.

Zapišite ih sami... !!!i

Zapamtite ih unutar porodice.

I nek vam djeca zapamte. I unuci nek zapamte i praunuci !!!

Jedino ih tako nećemo zaboraviti.

POSTOJAT ĆEMO DOK BUDEMO PAMTILI !!!

BUDIMO POTOMCI

DA BI BILI PRECI.

Željko Kresojević