Prsten

Država je vrlo živ organizam, pa tako i njeni organi. Posebno se to odnosi na Organ unutrašnjih poslova čije službe, zavisno od vrste poslova, rade 24 časa. Sama ta činjenica govori o obimnostin posla kojeg tokom dana obave civilni i uniformisani radnici.

Sedamdesetih godina prošlog vijeka koje su po vremenu daleke, a po sjećanju blizu, radio sam kao „mlađi inspektor“ u Sekretarijatu unutrašnjih poslova Sisak. Bio je to izazov za mladog čovjeka, jer je policijski posao vrlo interesantan i dinamičan zbog stalnog kontakta s ljudima različitih karaktera. Istina, ponekad opasan i psihički težak.

Zbog osobenosti posla i raspona djelatnosti, inspektor je u jednom danu mogao:

- da riješi slučaj privedenog lica,
- zatim, da obavi uviđaj provalne krađe ili saobraćajne nezgode, podnese dežurnom SUP-a službenu zabilješku o događaju, i
- da se na zakazanom skupu, radi važnih poslova, sastane s vodećim političkim licima ili značajnim privrednicima opštine.

U vrijeme zasnovanog radnog odnosa, na području Siska i Banije „operisala“ je odvažna grupa kriminalaca. Provaljivali su u državne i privatne objekte i odnosili novac i vredne predmete. Pljačkama su bile izložene naročito pošte, lokalnog i mjesnog značaja u kojima se nalazila pristojna suma novca. Iako je nepisano pravilo da policija uvijek kaska iza izvršioca krivičnog djela, provalnička grupa je operativnim radom potpuno obrađena s utvrđenim metodama njihovog djelovanja i načina izvršenja krivičnog djela (modus operandi), lišena slobode za vrijeme izvršenja pljačke i uz krivičnu prijavu stavljena u pritvor.

Kao mlad i još neiskusan inspektor nisam učestvovao u navedenoj akciji, ali posredno u predmetu radili su i novoprimljeni inspektori s manje policijskog iskustva. Rukovodilac kriminalističko – operativnog odjela, Mišo Mihovilčević (na republičkom nivou u Unutrašnjim poslovima veoma cijenjen policajac), nama dvojici mladih operativaca daje zadatak, da obavimo informativni razgovor sa izvjesnom djevojkom, inače zaručnicom jednog iz grupe uhapšenih, te uz policijsku potvrdu preuzmemo zlatni zaručni prsten.

Djevojku, neraspoloženu, u skrhanom emotivnom stanju, pronašli smo na utvrđenoj adresi. U toku kratkog informativnog razgovora saopšteno joj je, uz naše izvinjenje i žaljenje, da moramo preuzeti zaručni prsten, jer se sumnja da je kupljen otuđenim novcem i da je zaveden kao jedan od dokaza u sudskom istražnom postupku.

Cijeli razgovor je bio obavljen uz djevojčinu ispoljenu tugu i prikriven, pa otvoren bijes zbog nervoze oko skidalja prstena. Istovremeno, prateći njenu reakciju, razmišljao sam o sebi, posmatrajući i kolegu Stevana Ljubojevića, o ulozi policajca i budućeg operativnog rada. Sav postupak bio je stresan, ne samo za djevojku, nego i za nas obojicu. Poslije obavljenog razgovora i preuzetog prstena, na povratku u službu, ćutali smo u automobilu ne komenratišući slučaj. Bio je to, iako „ćuteći“, jedan od najkorisnijih razgovora o budućnosti kojeg su vodila dva mlada čovjeka. Kao da je ta atmosfera, puna različitih emotivnih stanja, odredila put da postanemo prijatelji i iskrene kolege.

Ali, da se vratimo djevojci i samom činu skidanja prstena i njenog velikog gnjeva prema životu uopšte, očigledno i prema zatvorenom momku koji joj je priredio ovu sramotu. Nevjerica je izbijala iz njene duše, jer ko bi očekivao da će se to dogoditi, da su sreća i osjećanje, izvor njene najveće radosti, satkani u prstenu, u momentu nestali i da će blijediti prijatni trenuci i sltkoriječivost s vjeridbe. Nestalo je bilo kakve želje, a javilo se i beznađe. Kako je bezbrižnost lijepo čovjekovo osjećanje, i sve dok to osjećanja postoji čovjekov je siguran pratilac. I koliko malo treba da iz cvjetne livade učinimo samo nekoliko neopreznih koraka i nađemo se u emotivnom ambisu. Na vjeridbi se uvijek uzvišeno govori o životu i partneri tako povećvaju poverenje koje se očituje u dobronamjernosti i ljubaznosti. Šta se dogodilo da predstava o sebi i partneru padne u času, a da je ljepota zajedničkih trenutaka otišla u nepovrat.

Ganuo me je njen emotivni otpor i dolaskom u službu opisao sam pretpostavljenom Miši Mihovilčeviću njenu reakciju s molbom, ako je to moguće, da joj se vrati prsten. Mihovičević je bio mudar i racionalan čovjek, s velikim operativnim iskustvom i razumio je njenu tugu i gnjev, ali i moju molbu kao mladog, još neiskusnog policajaca. Otvorili smo spis kada je pretpostavljeni čitajući, blago rekao: „Ne možemo! Nikako! Njen momak je tokom isljeđivanja priznao da je za jedan dio opljačkanog novca kupio i zaručni prsten. Prsten je sada materijalni dokaz o počinjenom krivičnom djelu.“
U zakonskom roku grupa počinilaca krivičnih djela, među kojima se nalazio i „zaručnik“ je suđena, a cijeli krivični predmet i tužna djevojka ostali su u sjećanju na složen operativni rad koji su vodili inspektori radeći u Unutrašnjim poslovima.

Nepunih dvadeset godina kasnije, u toku raspada SFRJ, u ratnom vihoru postojanja Republike Srpske Krajine, u Petrinji 1991. godine, pripadnik sam vojne policije sa smještajem u kasarni. Civili su povremeno dolazili u naše prostorije zbog propusnica, time i dozvola za prijevoz u razna mjesta na prosturu Banije. Radi sigurnijeg putovanja propusnicu su zatražile i dvije žene. U prostoriju su ušle raspoložene i vedre. U tom teškom vremenu volio sam vidjeti raspoložene ljude, bez obzira na patnju kroz koju smo prolazili. I to je bila na određen način psihička borba protiv duševnog potonuća. Naš narod kroz vijekove je pronalazio snagu i pobjeđivao nesreću i tako čuvao ljudsko dostojanstvo. Čovjekov ponos prepoznao sam u vedrini žena koje su ušle u prostoriju i obratile se s uvijek lijepim, ali, i rado primljenim pozdravom „Dobar dan!“. Otpozdravio sam i u djeliću trenutka u mlađoj ženi prepoznao nekad tužnu djevojku sa zaručnim prstenom. Iznenadila se kad me ugledala i kao da je postavila pitanje: Zar ti, opet!?“ Sjetio sam se onog psihički teškog dana kada nisam mogao ništa učiniti da joj se prsten vrati. Promijenile su se uloge. Tog dana u kasarni, ona je tražila potvrdu za prijevoz. Sve sam učinio da im se maksimalno izađe u susret, i pomogne. Otišle su zadovoljne. O nekadašnjem problemu iz prošlosti nismo prozborili ni riječ. Tako je nalagala pristojnost. Na rastanku, uz rukovanje i pozdrav, kao da sam prepoznao da je odavno shvatila i oprostila kolegi i meni zaručni prsten koji nas je samo sjećanjem vezao.

Čedo Vukmirović