Već godinama idem na more u manje mjesto gdje zelena Cetina uvire u more.
Na jednom od etaža stare dalmatinske kuće građene od klesana kamena je i „moj“ apartman.
Na prozorima tamnozelene škure. Uz vrata sa lijeve strane u proširenju fuge između dva kamena bloka svake godine zateknem u životu čudnu biljku, divlji ružmarin.
Nije mi najjasnije kako opstane?
Za mog boravka počastim ga vodom, i ujutro i navečer. Živne tih dana, veseli se. Znam da mu je to sve.
Preko godine teško da vodene kapi na stare kamene zidine nanese jugo ili bura.
Koliko prkosa, koliko volje za životom u jednoj maloj mediteranskoj biljci.
Šibana vjetrovima, pržena suncem, žedna...al ipak živa.
Podsjeća me na MARSA.
. . .
Za ime minera DUŠANA VUKOJEVIĆA – MARSA čuo sam ako se dobro sjećam u pisanjima Mome Kapora i Nebojše Jevrića.
Kažu da mineri greše jednom.
Kobna grešku čini u martu 1995. godine. Ostaje bez obje noge, desne ruke i oka.
Upoznat ću Marsa septembra 1995. godine u Zavodu za rehabilitaciju „Rudo“ u Beogradu.
Išao sam obići mog dobrog druga, jednog od najboljih vozača tenka koji je izgubio šaku.
Prošlo je tih ratnih i poratnh godina mnogo ljudi kroz ovu ustanovu.
Poručio sam se sa Marsom, popričao. Bolno je i teško sve to za vidjeti.
Kad iziđeš iz “Ruda” to čovjeka potpuno slomi...
Ali kako ono reče Biljana Plavšić, potpredsjednica Republike Srpske prilikom jedne posjete ranjenicima koji čekaju na proteze i rehabilitaciju u "Rudom":
- Drago mi je da vas vidim u ovolikom broju !??
Dušan Vukojević - Mars, baš kao i divlji ružmarin sa početka priče, prkosi životu.
Mnogi bi na njegovom mjestu nakon svega stavili „TT“- ejca na čelo. Ipak se ne predaje, iako je ostalo samo „po čovika“.
I manje.
Tvrd k'o kamen kojeg je i sam klesao, na kom je rođen i odhranjen u Oćestovu kraj Knina.
U preostaloj lijevoj ruci slikarska četkica, kist.
Tube boja otvara zubima.
Treba vidjeti te njegove boje na slikama.
Boje Dalmacije, naročito Gornje, sjeverne...
Boje kamena, dalmatinskog, bukovačkog, dinarskog... posne crvene zemlje, vinograda, maslinika, vrela u kraškim poljima.
Plavetna mora i neba, trabakula, barki... Zdanja naših drevnih manastira, zvonike: Krke, Krupe, Dragovića...
Crvenih krovova kamenih kuća, mlinova, crkvica...
Inače slabo poznamo druge krajeve, regije.
Obiđite Gornju Dalmaciju, od Velebita prema Bukovici, Ravnim Kotarima, Kninskoj i Cetinskoj Krajini...
Upoznajte bistre i divlje krajiške ljepotice Zrmanju, Krupu, Krku, Cetinu...
Te plavetne tirkizne boje pomješane sa sedrom rijeka kao da je upila zjenica preostalog Dušanovog oka, na kojeg slabo vidi.
Obiđu ga u ateljeu njegovi Dalmatinci: brko Petar sa Radio-Knina, Mirčeta i ostala ekipa.
Toči se dalmatinski crnjak iz zavičaja sa onim teškim talogom.
Baš kao što Momo opisuje vino iz Đevarsaka.
Uz čašu se lakše zaboravi na zlo što nas snađe.
Vino je opora okusa, baš kao i njihov više nego crni humor.
Slijedeći put kad su se našli veli mu drug:
- Jeba te ja Mars, al si zadnji put bija pjan.
Nisi moga na nogami stati, e !?
- Aaaa Eee.
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"