Vršnjaci iz Ponikvi

Petar Vidnjević pokraj lipe koja također ima 83 godine | Foto: Vladimir Jurišić

Kad nas je ogulinska voditeljica projekta Zaželi! Nataša Zatezalo dovela do Petra Vidnjevića koji živi u zabačenim Ponikvama iz kojih se vrh Kleka vidi kao na dlanu, našeg domaćina prvo priupitasmo za godine.

- Sad ću vam zorno pokazati koliko sam star: ovu lipu ispred moje kuće moj je otac Miloš zasadio na dan kad sam rođen, a ona je i sad čvrsta i uspravna. Ja sam se, doduše, malo nakrivio, ali smo ipak vršnjaci - objasnio nam je mudro taj 83-godišnjak koji u rodnom selu danas živi sam, nakon što je cijeli radni vijek, više od 38 godina, odradio u vrbovskoj tvornici stolica. Njegov sin Petar je sa svojom obitelji u dalekoj Australiji, a kći Marija mnogo bliže, u Severinu na Kupi. Pet stotina eura mjesečne mirovine jedva mu dostaje za život, ali naš domaćin se ne žali, kaže da je mnogima puno teže nego njemu.

- Na struju, telefon, komunalije i još neke obaveze potrošim više od dvjesta eura, pa mi do sljedeće penzije ostane desetak eura po danu. Zato moram dobro paziti da negdje ne prekardašim; ako se to desi, dugo mi treba da se izvučem. Spašava me što sam u svojoj kući i u svom dvorištu, gdje su troškovi ipak manji nego u gradu. U vrtu i voćnjaku uvijek se nečega nađe, pa skroman čovjek može preživjeti. A da je moja Smiljana, koja je prije dvanaest godina otišla u svojoj 63-oj, živa, bilo bi nam k’o golupčićima, bez ikakvih problema. Ovako, moram se dobrano pomučiti, ali sam i na to već navikao. Djeca kadikad dođu i onda se vrate svojoj kući, a ja ostanem u samoći. Nedostaju mi razgovori i malo ljudovanja, pa se radujem svakom posjetitelju, najavljenom i nenajavljenom. Da mi nije cura iz projekta Zaželi! koje me redovito posjećuju, ne znam kako bih izdržao - sažeto nam oslikava svoju svakodnevnicu.

U prošlom stoljeću svakog se dana busom moglo do Vrbovskog, Ogulina, Karlovca, Rijeke, Zagreba. Danas ničega, ni tvornice ni prijevoza

Petar hoda uz pomoć štapa, reuma ga je na to natjerala. I varljivi tlak ga muči do tolike mjere da su lijekovi ispunili cijelu ladicu staroga kredenca. Liječniku ipak nerado ide, dijelom i stoga što je svaki posjet za njega priličan problem: najbliže su ambulante, one u Vrbovskom i Ogulinu, udaljene više od 15 kilometara, a niti on ima auto, niti Ponikve javnoga prijevoza.

- U prošlom su stoljeću, od davnih šezdesetih, ovim krajem prometovali autobusi, prolazeći kroz naše selo više puta dnevno. Tako sam i ja skoro četiri decenije putovao do Vrbovskog na posao i onda nazad kući; ne samo ja nego i dvije hiljade radnika te tvornice! Svakog se dana busom moglo i do Ogulina, Karlovca, Rijeke, Zagreba, a odonud i drugamo. Danas ničega, ni tvornice ni prijevoza. Sve mi se nekako čini da uskoro neće biti ni nas. Devedesete su nas prilično unazadile, podjednako i Srbe i Hrvate. Nasreću, ovdje smo bili razumni, posakrivali puške i jedni i drugi, pa nas je najgore mimoišlo. Mi Srbi ostadosmo u svojim kućama a da nam ni dlaka s glave nije pala. Ni mene nitko nije dirao, pa i danas znam da dogovor koji smo svi poštivali nije bio bezvezan. Nema u ovom kraju sela i zaselaka bez mješovitih brakova, pa je normalno bilo da susjedi i komšije zajedno slave sve praznike i blagdane - prisjeća se domaćin boljih vremena na osobnom i na kolektivnom planu.

Onaj veliki rat, Drugi svjetski u jeku kojeg je rođen, ne pamti, iako mu je tata potanko pričao o tome kako su u to mračno doba pobjegli u slovenski Črnomelj, odakle mu je bila mati Marija. Ona je nedugo po dolasku u svoj zavičaj umrla, pa se o malenom Petru nastavio brinuti samo otac. Ali i to je bilo lakše u društvu veće sigurnosti i solidarnosti.

Pored Nataše Zatezalo, do Ponikvi nas je dopratila i Ankica Vidnjević, gerontodomaćica u sklopu projekta Zaželi!

- Tri puta tjedno kolegica Ljeposava i ja obilazimo našeg Petra: pospremimo mu kuću i donesemo sve što mu treba, na prvom mjestu pitke vode iz ovdašnje ponornice. Ovdje, naime, još nema vodovoda. No čini mi se da njemu tada najvažnije bude da sjednemo i razgovaramo, nebitno o čemu, samo da se družimo - objašnjava nam Ankica, koja kaže da su u projekt brige o starijima na nivou Grada Ogulina uključena 203 korisnika.

O njima brine 40 gerontodomaćica koje ih obilaze po raštrkanim selima i zaselcima. Od grada je najudaljenija Brežnica, četrdesetak kilometara, u kojoj živi točno 40 mahom vremešnijih korisnika.

- Svakoga jutra planiramo posjete, pa uglavnom obuhvatimo sve korisnike po nekoliko puta tjedno. Ne preskačemo nikoga, a najčešće smo kod onih kojima je to stvarno najpotrebnije. Njima, pored održavanja domaćinstv, nabavke lijekova i drugih potrepština, pomažemo pri održavanju osobne higijene, kupamo ih i obavljamo sve drugo što treba. Sve su to stariji ljudi, prosjek godina naših korisnika kreće se oko osamdeset. Osim toga, surađujemo s lokalnim ogrankom Centra za socijalnu skrb, pa onima slabijega imovinskog stanja osiguravamo i jednokratnu pomoć, primjerice u obliku štednjaka ili drugog neophodnog u svakodnevnici nekog kućanstva. Ogulin nam pruža veliku potporu, pa smo tako kod gradonačelnika Dalibora Domitrovića naišli na bezrezervno razumijevanje - nadopunjuje Ankicu koordinatorica Nataša.

Na rastanku s domaćinom upozoriše nas na još jedan problem koji dijele mještani Ponikvi i svih okolnih sela: vrtove i povrtnjake koji mnogima osiguravaju zimnicu posljednjih godina tamane veprovi, srne i jeleni te ostala divljač.

- Sve živo nam zvijeri pojedoše i uništiše, samo još na onu moju vršnakinju od lipe nisu navalili, pa i dalje stoji netaknuta nasred dvorišta. Valjda da i ja u njezinoj hladovini odmorim noge, a bome i dušu - ispraća nas iskusni i mudri Petar.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti