Svoj na svome

Vrijedan na OPG-u - Nikola Jaušić | Foto: Vladimir Jurišić

Šezdesetosmogodišnji Nikola Jaušić glavni je i odgovorni ‘urednik’ malog podravskog imanja u Vlaislavu kraj Koprivnice: supruga mu i sin zaposleni su drugdje - Dijana je trgovkinja, a Matej magistar farmacije - pa sve što treba obaviti i riješiti na njihovu OPG-u pada uglavnom njemu na pleća.

- Od prve kuće koju su moji preci ovdje podigli kad su se tko zna kada skrasili u Podravini više nema ni traga, no ja sam sada u mirovini, pa mogu brinuti o porodičnom nasljeđu i obiteljskom gospodarstvu koje smo oformili na istom mjestu. Penziju sam zaslužio kao vozač u koprivničkom Trgovačkom poduzeću Izvor, u kojem sam radio punih 17 godina, sve dok se ta tvrtka iz nepoznatih mi razloga nije ugasila. Primam 360 eura mirovine mjesečno, pa je valjda jasno koliko bi bilo klimavo da supruga i sin nisu zaposleni. Ovako, prolazimo bez veće brige: svatko pridonese najviše što može i za sada to ide baš onako kako želimo - objašnjava nam marljivi penzioner.

Tragediju devedesetih supružnici Jaušić proveli su na svojim radnim mjestima: iako je dobar dio ljudi iz Izvora otišao na ratište, Nikola nije bio mobiliziran, a ni samom mu se, otvoreno priznaje, nije baš išlo u sukobe kojima nije vidio smisla.

- Iako u ovom dijelu Hrvatske uglavnom nije bilo ratnih razaranja, posljedice tog vremena još se osjećaju, a čini mi se čak da sve više jačaju: to se, prije svega, vidi po tome što nas je sve manje u selu. Nekad smo ovdje i trgovinu imali, danas je nema, najbliža nam je ona u Glogovcu. Osim toga, mnogi su nekadašnji mještani svoje kuće prodali ili mijenjali s Hrvatima protjeranima iz Vojvodine. I ja sam dobivao takve ponude, ali bih otvoreno davao do znanja da nema te sile koja će me otjerati odavde gdje sam rođen i gdje su grobovi mojih predaka. Ovdje su Hrvati i Srbi zajedno živjeli i radili bez ikakvih problem, čak i u ratu u kojem se osobno nikome nisam zamjerio, i zašto bih onda odlazio sa svoje djedovine? Povrh svega, nekolicina bivših komšija koji su otišli za Vojvodinu kazala mi je da ih ondje nisu baš zdušno prihvatili, nazivaju ih ‘prečanima’, pa još pate za našom Podravinom. Nasreću, mislim da više neće biti takvih ‘razmjena’ - kaže Jaušić.

Ni Hrvati protjerani sa svojih vojvođanskih ognjišta nisu najsretniji u Podravini, i oni tuguju za svojom ravnicom, starim bunarima i đeramima. Ipak, kako vrijeme protječe, mladi se naraštaji sve više prilagođavaju novom dobu i običajima, asimilirajući se u sve većoj mjeri u okvire sredine koja ih oblikuje.

Nikola je završio automehaničarski zanat u koprivničkoj Prometno-tehničkoj školi, ali je radni vijek proveo kao vozač. Sada kao umirovljenik brine o jedanaest ovaca i vinogradu u sklopu obiteljskog gospodarstva, pa posla uvijek ima preko glave. Porodica janjad prodaje, no vino pravi isključivo za sebe, pa tog plemenitog pića kod njih ima cijele godine, tek pred novu berbu bačve malo zazvone od šupljine. Ali za prijatelje i drage goste uvijek se nađe pokoja kupica. Pitamo našeg domaćina koliko je uopće srpskog stanovništva u koprivničkom kraju.

- To su vam, dragi moj novinaru, tek ostatci ostataka: sve je uglavnom raseljeno ili poumiralo. Sve nas je manje ovdje, ali čujem da je tako i u drugim dijelovima Hrvatske. To su, očito, posljedice rata koje se neće tek tako ispraviti i promijeniti. I doseljeni iz Vojvodine imaju isti problem, mladi su otišli dalje, ostala je tek šačica starčadi. No život ipak ide svojim putem, pa ako kod nas ima ičega pozitivnog, onda su to međuljudski odnosi podjednako dobri kao i prije nacionalnih sukoba. I na to smo jako ponosni. Pomažemo jedni drugima, o ratu više nitko ne razmišlja. Imamo prečeg posla, obraditi zemlju i sijati ljetinu, a u slobodno vrijeme se malo podružiti i ljudovati bez obzira na vjeru i naciju - objašnjava Nikola.

Takvih je druženja, nažalost, sve manje i manje, baš kao i ljudi. Mladih, uvjerismo se, nema puno. Vremešni su zauzeti obavezama poput Nikole, nerijetko opterećeni zdravstvenim tegobama i uglavnom skromnim prihodima. I to je nekad bilo drugačije, ne samo u Podravini.

- Nema više prela ni sijela, zajedničkog pečenja rakije i berbi kukuruza. Zamrli su dječji smijeh, plač i cika, a mi bismo se u toj dobi po cijeli dan igrali, družili, nadmudrivali i nadmetali. Ovo nešto klinaca povazdan je na internetu i za mobitelima: svi, kao, imaju gomilu prijatelja, iako nijednog nisu uživo upoznali, a nekmoli se igrali s njime. Ta su internetska prijateljstva, po mom mišljenju, prazna i bez sadržaja. No to je valjda napredak, doduše meni posve nerazumljiv i stran - zaključio je Jaušić naš susret.

Koprivnički paroh, protojerej Radovan Dimitrić, na službu u Podravinu došao je prije 18 godina, pa vrlo dobro poznaje svoje vjernike i njihove probleme.

- Za razliku od drugih dijelova Hrvatske, ovdje su pravoslavni vjernici s početkom rata mijenjali svoje kuće i imanja s Hrvatima iz Vojvodine. To je itekako utjecalo na broj srpskih žitelja ovdje. Mnogi koji su odselili često navrate ovamo obići svoje rođake i nekadašnje susjede, a ja pri susretima s njima nerijetko osjećam njihovu tugu i nostalgiju za rodnim krajem. Podravina će ih privlačiti dokle god su živi i dok budu mogli održavati fizičku vezu s njom, kroz svoja kumstva i prijateljstva. Koliko im je važna, najzornije je kad navrate ovamo za blagdana i slava, pa se okupljaju u liturgijskom slavlju. Najveće okupljanje je 4. decembra u lepavskom Manastiru vavedenja Presvete Bogorodice, koji je podignut još u 16. stoljeću - kaže nam za kraj posjeta Podravini duhovni pastir tamošnjega pravoslavnog stanovništva.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti