Dok je kupusa i krumpira, dobro je

 Nikola Radulović | Foto: Vladimir Jurišić

Prije deset godina, danas osamdesetogodišnji Nikola Radulović iz Lokvi, slikovitoga gorskotarskog mjestašca, ostao je bez supruge Ljube; tada je njegov život krenuo drugačijim smjerom, kojem se još nije prilagodio. Sin Dane je u Srbiji, kći Mirjana u Rijeci, pa njihove povremene posjete s troje njihove djece, njegove unučadi, doživljava kao praznike i tada zaboravlja samoću koja mu svakodnevnicu oblikuje nevoljama.

- Samački život nit’ je dobar, nit’ je jednostavan. Da mi nije moje djece, bilo bi još gore. Ovako guram nekako kroz dan, čekajući željno njihove posjete. Uživam tih par dana dok su ovdje, no čim odu, zaželim ih se kao da godinama nisu bili. Mirjana nije daleko, živi u Rijeci, pa me posjećuje i dva-tri puta mjesečno, a Dane to uspijeva tek par puta godišnje - objašnjava nam naš domaćin.

Nikola prima ‘čak’ sedam stotina eura mirovine mjesečno i smatra da je to posve dovoljno ako čeljade nije rastrošno: cijeli svoj radni vijek živio je od šume, za šumu i u šumi, pa poznaje zamalo svaki zakutak lokvarskoga kraja.

I danas počesto zabasa na staze kojima se prvi put zaputio kad se kao 18-godišnjak zaposlio u Šumariji Drežnica. Najprije je sjekao stabla, potom upravljao traktorom i dizalicom, a zatim zasjeo za volan posebnoga šumskog vozila i tako sve do umirovljenja.

- Težak vam je to posao, a rad na teškim strojevima po na neravnom šumskom terenu može biti vrlo opasan; nesreće nisu bile rijetkost, no mene su nekom srećom zaobišle. Nakon tolikih godina u šumi, danas drugačijim okom razmišljam o tom našem gorskokotarskom blagu. Sve mi se čini da se ono više ne pazi, da se po šumama nemilice kljaštri što treba i što ne treba. Sve radi trke za novcem i zaradom. Nekad su se goleti planski pošumljavale, a sada se to čini tek tu i tamo, odnosno u puno manjoj mjeri. Čuju se s vremena na vrijeme i motorke drvokradica, no takve uglavnom brzo uhvate - opisuje nam Nikola odnos prema šumama nekad i sad.

Nikola je u Lokvama rođen, a osnovnu je školu pohađao u obližnjoj Drežnici: zaposlio se, rekosmo, čim je završio srednju, onu u Ogulinu. Gotovo četiri desetljeća napornog šumarskog posla iscrpilo ga je toliko da ga danas noge ne slušaju kako bi trebalo, no liječničku pomoć traži tek kad stvarno zagusti. Ipak, još uspijeva obraditi nešto malo vrtnih površina, u čemu mu uvelike pomaže njegova Mirjana.

Štale i svinjci Radulovićevih bili su puni domaćih životinja, no od Ljubina odlaska i ti objekti zjape prazni. Osim vrta, sva se poljoprivreda porodice svela na to da kadikad pokosi livade, pa sijeno proda onima koji još drže stoku. Nasreću, poput većine Gorana i Goranki, i Nikola je turobne 1990-e preživio i relativno mirno proživio.

- U mjestu je uvijek bilo i Hrvata i Srba, međusobno smo se ženili i udavali, svakodnevno se družili, poštovali i pomagali, pa i gotovo obavezno slavili po dva Božića i dva Uskrsa. Kao da smo se jednostavno dogovorili da rata među nama neće biti i stvarno ga ovdje nije bilo: ničija kuća nije zapaljena ni opljačkana. Svejedno, rat je ostavio crne tragove, pa mjesto koje je nekad brojalo više od 150 stanovnika sada ima toliko da ih se izbroji na prste obje ruke. Mnoge nekadašnje tvornice, poput onih u Vrbovskom i Drežnici, Ogulinu i Karlovcu, zaustavile su svoju proizvodnju, a u njima je egzistenciju osiguravalo puno ljudi iz lokvarskoga kraja, same granice Korduna i Gorskoga kotara. Mladi danas trbuhom za kruhom odlaze dalje, a mi stariji ostajemo u osami. Puno njiva nije zaorano, nema više ni prela ni sijela, komušanja kukuruza i pratećih derneka, a nema bome ni Dana Republike koji se proslavljao svinjokoljom, sve je skroz utihnulo. Ogulin u kojem mi iz Lokvi obavljamo sve potrebno, udaljen je čak četrdesetak kilometara, a doktor u obližnju Drežnicu navraća tek triput tjedno. I to su vam sve naše relacije - objašnjava Nikola.

Trokut omeđen Karlovcem, Drežnicom i Ogulinom još je u doba Austrougarske bio čuven po ukusnom i kvalitetnom krumpiru, kakav se i danas traži po tržnicama Rijeke i Zagreba. Možda je još traženije čuveno ogulinsko zelje, kiseli kupus bez kojeg se duga i oštra gorskokotarska zima nije mogla zamisliti, pa su kace s njime ispunjavale konobe i podrume cijeloga kraja, a ostajalo je i za ‘izvoz’ u druge dijelove zemlje.

- Najvažnije nam je bilo namaknuti dosta ogrjevnog drva, ukiseliti kupus i uskladištiti dovoljno krumpira u podrumskim trapovima. Ako bi se štogod suhog mesa našlo na tavanu, bilo je odlično, a ako ne bi, svejedno bi se preživjelo. Posljednje su zime sve nekako traljave, a prije bi nas snijeg ovdje zameo i zakovao do proljeća. No zato valjda nije bilo boleština, zdrava i rumena djeca uživala bi u igri na zraku po cijeli dan, i za najvećeg leda. Osim toga, gotovo svaka obitelj imala je bar jednoga konja koji bi zimi po brdima vukao sanjke i izvlačio drva iz šume, a u proljeće bi ga se uprezalo za plug; znalo bi ga se, bome, i zajahati. Ja sam konje držao tridesetak godina, a zadnji je bio moj Bećar, pametna i vrijedna životinja koja je ostala s nama još dugo nakon što sam traktor nabavio - opisuje nam sugovornik.

Kako konja u Lokvama više uopće nema a sve bi krave lako stale pod krov jedne štale, šumske zvijeri i sitnija divljač sve bliže prilaze mjestu i njegovim rijetkim stanovnicima. Divlje svinje, lisice i jastrebovi harače krumpirištima i vrebaju živad, a srne, jeleni i lanad s proljeća se goste po lokvarskim vrtovima i baščama.

Nikolin prvi komšija je njegov imenjak i prezimenjak, razlikuju se ‘administrativno’ tek po nadimku - naš domaćin je Grga, u susjedstvu je Bude, no obojici pomaže ista vrijedna gerontodomaćica iz ogulinskog ogranka projekta Zaželi!, Dragica Maravić.

Dok napuštamo bajkoviti no ljudskim dušama sve siromašniji gorskokotarski kraj, naši nas domaćini ispraćaju pozivom da ih ponovno posjetimo, najbolje već ove zime: snijega možda opet neće biti, ali kiselog kupusa i najukusnijeg krumpira hoće, pa ćemo imati što podijeliti.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti