U šumi je kod kuće - Boško Tatalović
Otkako mu je prije punih pet godina od posljedica Covida umrla supruga Anka, sedamdesetisedmogodišnji Boško Tatalović živi sam u Papežima kraj Drežnice. Zapravo, točnije bi bilo reći da živi tek od susreta do susreta sa svojom kćeri Božicom, koja je odavno odselila u Zagreb. A da prazninu između kćerinih posjeta lakše podnese, brine njegova gerontodomaćica Dragica Maravić iz ogulinskog ogranka projekta Zaželi!.
- Nije lako živjeti sam u ovim godinama. Da bude još gore, prije godinu i pol prebio sam nogu i još se nisam posve oporavio. Ta se ozljeda zbila kad sam išao u šumu po drva i tad se jedno posječeno stablo izvalilo na krivu stranu, baš na moju nogu. No i to su zlo u Zagrebu sredili, namjestili ove moje stare kosti i sad, evo, zarastaju. Što se ostalih zdravstvenih pitanja tiče, sva su manje-više u redu. Lijekove nikakve ne pijem, a već sam u stanju ponovno i u šumu otići. Samo sam sad puno oprezniji - kaže nam naš domaćin.
Boško je pune 43 godine radio u ogulinskoj Šumariji, a u penziju je otišao prije desetak, pomalo razočaran što, ‘zahvaljujući’ tadašnjem pravilniku, odlazi iz radnoga kolektiva bez otpremnine. To se pravilo promijenilo nedugo nakon njegova umirovljenja, no slaba mu je utjeha bila što se njegovim dojučerašnjim kolegama nasmiješila prilika da kraj radnog vijeka dočekaju s pozamašnim iznosom u džepu. On je svoj započeo vozeći traktor - onaj švedske marke Kokum i prvi koji je uopće dospio do te ogulinske tvrtke. Kasnije su mu na upravljanje povjeravana i druga šumska vozila, sve jedno naprednije od drugog. Malo ljudi znaju ove šume, puteljke i stanovnike tako dobro poput našeg sugovornika.
- Znam gotovo svako stablo i jarugu od Plitvica do Ogulina. Nema puta i ceste kojima nisam prošao, a puno je onih u čijoj sam gradnji i sam sudjelovao. I moja je kuća u šumi, tu u podnožju Bitoraja. Doduše, nekad je ovdje bila zabranjena sječa, ali danas se sve odreda kljaštri, a slabo se ili nikako ne pošumljava. Nije ovaj kraj bogat naftom ili zlatom: naše su bogatstvo ove šume. Osim ogrjeva i građe, daju nam kisik i dugo nas drže zdravima i živima - objašnjava nam Boško.
Teško se snalazio nakon suprugine smrti, no s vremenom se priviknuo na činjenicu da je više nema. Uspješno je reorganizirao kućanstvo o kojem je uglavnom ona brinula, pa sada sam redovito priprema obroke, a za variva je postao pravi majstor. Vrt u kojem bere povrće danas sam obrađuje, a i zimnicu u obliku kupusa, luka i krumpira uskladišti u podrumu. Stoga u njegovoj kući zimi nema gladi, a zahvaljujući ogrjevnom drvu koje pripremi ni studeni.
- Za onog rata devedesetih, ja se ničega i nikoga bojao nisam, jer oružje u ruke nisam uzimao. A ni neprijatelja nisam imao. Pored svega, u to sam vrijeme radio i ni dana izostanka s posla nisam imao. Svi smo bili kolege, međusobno smo se dobro poznavali i uvažavali, pa nikakvih problema nije bilo. Moja je Anka radila u trgovini u Brinju. Valjda je bila jedina Srpkinja u mjestu gdje su svi odreda Hrvati, no ni jedno ni drugo se nismo nikome zamjerili pa smo se osjećali i bili sigurni. A prije tog ludila svi smo ionako živjeli k’o braća, pekli janjce i odojke za svačiji Božić ili Uskrs, pozivali se međusobno na slave i sprovode, svadbe i krštenja. Nije se ovdje pitalo što je tko, moj prijatelju: bio vam je tako u Brinju jedan doktor rodom iz Senja, Moćan se prezivao a ime sam mu zaboravio. Liječio je više puta moju suprugu, a za jednog kućnog posjeta kazao mi je nešto što nikada zaboraviti neću: “E moj Boško, da moji šefovi znaju da sam sada kod tebe, kuća bi mi izgorjela!” Tek sam kasnije iz tih riječi shvatio kakva su to ružna vremena bila i kako je tada posvuda bilo pravih, hrabrih ljudi - kaže nam Tatalović.
U svom ovećem vrtu Boško započinje raditi već u rano proljeće, samo tako može osigurati dovoljno zimnice. Brine i o pet pčelinjih košnica, pa meda bude dosta za njega, njegovu Božicu i pokojeg prijatelja. Ni kolinje ove godine neće izbjeći, pa će se na tavanu doskora naći suhoga mesa, najboljeg ‘priloga’ čuvenom ogulinskom kiselom kupusu. Ogrjevno je drvo svojoj Šumariji već platio, klade su u dvorištu i već se naveliko pile, cijepaju i slažu u šupi. Kad su zime podno Bitoraja posebno oštre, treba mu bar dvadesetak metara drva, no u ovo doba klimatskih promjena pokoja sezona prođe i s manje. Nekad je držao krave, ponekog konja i stoku sitnijeg zuba, no kao samac više za to nema volje, a i godine nameću svoja ograničenja.
- U ovim našim Papežima sada živi svega pet-šest duša, a nekoć nas je bilo barem stotinu. Na sve strane zapuštene kuće, sve uokolo odumire i srce me zaboli kad se sjetim svoje mladosti, sve one djece i veselih, zdravih ljudi. Ovo je bio partizanski kraj, moj ćaća Ilija, njegov brat Stole i moj djed Petar, svi su bili u NOB-u kao borci i svi su živi oslobođenje dočekali. U cijelom kraju nije bilo kuće iz koje bar netko nije bio u narodnooslobodilačkoj borbi, zato se i Drežnica toliko dugo službeno nazivala Partizanskom; kad je došlo do promjene imena, malokome je to bilo drago. Ali što se može, vlast je vlast - zaključuje Boško Tatalović. Gerontodomaćica Dragica Maravić, rekosmo već, brižno ga pazi, pa ga obiđe po par puta svake sedmice.
- Boško je vrlo zanimljiv i vrlo čestit čovjek, a mi mu nastojimo pomoći da prebrodi samoću koliko možemo. Osobno se veselim svakom susretu s njim, jer me najčešće dočeka ne samo s kavom i zanimljivom pričom nego i s kolačima - kaže Dragica.
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"