Draginja Dokmanović | Foto: Vladimir Jurišić
Ličani valjda odvajkada uzvisinu nedaleko Plaškog nazivaju Plaškom glavom. Kada su na tom prostoru, smještenom 795 metara nad morem, prije puno godina počele nicati kuće i to je mjesto imenovano jednako – Plaška Glava.
U selu iz kojeg pogled puca na Kordun, Baniju i Liku danas živi 83-godišnja Draginja Dokmanović, žena koja do kraja života neće skidati crninu što ju je odjenula kada je prije osam godina izgubila supruga Đuru. Ipak, tragedija koja je zacementirala tu njezinu odluku zbila se tri godine kasnije, nakon što je smrt požurila i po njezina sina jedinca Miloša.
Utješiti je u potpunosti ne može nitko, ali majčinsku bol kadikad ublažuju tri kćeri: Milica, koja sa svojom obitelji živi u susjednom selu, te Zdenka i Marija, koje su se skrasile u Srbiji.
– Mog je Miloša zapravo ubio rat devedesetih, nakon kojeg je obolio na živce. Doduše, 25 godina je nekako odolijevao traumatičnim sjećanjima i strahovima koje je tada proživio, a onda se bezuspješno počeo liječiti kod doktora i po bolnicama, ali ništa mu pomagalo nije: povukao se u sebe, gotovo uopće nije govorio i tako je bilo sve dok nije umro. Tek sam se počela oporavljati od muževljeve smrti, a onda me njegova dotukla. Sada i živim i ne živim, a vi to stanje imenujte kako hoćete – otvorena je u startu našeg razgovora ova žena u godinama.
Kada su se Dokmanovići nakon ratnih vremena napokon vratili u svoje selo, Miloša bi svaki put službe nadležne za izdavanje osobne i druge dokumentacije dodatno ispitivale i isljeđivale, a razlog tomu je činjenica da je s početkom sukoba protiv svoje volje bio mobiliziran u vojsku tzv. Republike Srpske Krajine.
Unatoč brojnim poteškoćama, ne žali se previše, a ni liječnika ne posjećuje prečesto. Tuga za sinom središnji je sadržaj i bolni smisao svakog njezinog dana
Jednom je prigodom, prisjeća se naša domaćica, inspektor iz Karlovca došao njihovoj kući postavljati Milošu svakakva pitanja, na koja je sin odgovarao najbolje što je umio, dok bi ostatak obitelji uskakao sa svojim sjećanjima kad bi zapelo.
Sumnjalo se, kazao je taj isljednik, da je Miloš ratni zločinac, jer nikada nije službeno ispisan s liste izvidnika krajinske vojske. Naposljetku je s njega ipak skinuta svaka sumnja, pa je jedini sin Dokmanovićevih postao punopravni i slobodni građanin Republike Hrvatske.
– Nisam znala hoću li se radovati ili razbjesniti kad sam doznala da se sumnjalo u Miloša kao u ratnog zločinca. Pa on ni mrava ne bi zgazio, a i mi smo ga uvijek učili da poštuje sve ljude, da ne zna za mržnju i nacionalizam. Valjda je zato bio omiljen među svima, pa su ga s tek navršenih dvadeset na silu mobilizirali u te nekakve izviđače! Brzo je pobjegao iz tih formacija, ali i ono malo vremena koliko je u njima proveo, bilo je dovoljno da se nakupi stresa i straha koji će ga nakraju, četvrt stoljeća kasnije, i ubiti – priča neutješna majka.
Draginja se sama ne sjeća globalnih ratnih strahota koje je preživjela kao dijete rođeno 1943., ali one kojima je svjedočila kao odrasla žena, pogotovu oko Oluje kada je porodica spašavala žive glave bježeći na komšijinom traktoru prema Srbiji, zauvijek će pamtiti.
Nakon petnaestak dana putešestvija završili su u Sremskoj Mitrovici, jedva izbjegavši da ih srpske vlasti ne utrpaju u vlakove prema Kosovu.
Kao i toliki drugi, u susjednoj su zemlji jedva preživljavali, radeći tek za hranu i krov nad glavom. Bilo im je toga dosta i previše, pa se već za dvije godine nikakvog života, u ljeto 1997., vraćaju kući, na svoje.
– Selo je bilo pusto, a naš dom devastiran: izrešetanoga krova, bez vrata i prozora, opljačkan. Pritom je Miloševo stanje kontinuirano postajalo sve gore i gore, otuđivao se i povlačio od ljudi u sve većoj mjeri. Kuća nam je za par godina obnovljena, Đuro je sredio papire za penziju, pa smo mogli kupiti kravu i nekako nastaviti dalje lakše nego odmah po povratku, kad doista nismo ništa imali i kad bih ja pomagala svakome u okolici kome je trebalo, radeći doslovce tek za hranu. Novca ionako u nikoga nije bilo – prisjeća se Draginja, koja i danas mora pomno raspoređivati svaki cent mirovine od ni trista eura želi li opstati do sljedeće.
Polovicu tog iznosa odnose režije, komunalna naknada, telefon i nužni lijekovi, pa za hranu i druge potrebe ne preostaje mnogo. Do lani je obrađivala vrt koji bi joj osigurao ponešto zimnice, ali zdravlje i godine čine svoje, pa je od takvih radova morala odustati.
Unatoč brojnim poteškoćama, ne žali se previše, a ni liječnika ne posjećuje prečesto. Posljednji je put kod njega bila prije više od godine. Tuga za Milošem središnji je sadržaj i bolni smisao svakog njezinog dana i tako će vjerojatno ostati do Draginjina posljednjeg daha.
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"