Udarnička značka se čuva – Nenad Kamber
Foto Vladimir Jurišić
Nisam baš siguran da bi priča o meni bila zanimljiva čitateljima, iako je moj život od početka bremenit različitim nedaćama. No, kad malo bolje razmislim, u puno sam većoj mjeri određen i ‘obilježen’ nečim drugim: to su omladinske radne akcije koje su se odvijale u bivšoj državi, socijalističkoj Jugoslaviji, u kojima sam i sam sudjelovao kadgod bi se pružila prilika. Na to sam i danas ponosan – predstavlja se sam naš sugovornik, 66-godišnji Nenad Kamber iz Ogulina koji je sudjelovao na čak osam radnih akcija i bio je proglašen udarnikom.
Naš domaćin oca ne pamti, a premda je majka Ruža umrla na početku ratova devedesetih, u njegovoj zreloj dobi, školovala ga je ‘općina’, pa je od 1970. živio u ogulinskom đačkom domu. Nenad je imao sluha i ugodan glas, pa je jednom prilikom odnio pobjedu na natjecanju za najboljeg pjevača Ogulina, ali je po završetku osnovne škole ipak odlučio ispeći drugi zanat: jedna mu je njegova učiteljica pomogla da se upiše u strukovnu školu zidarskog usmjerenja u slovenskom Kočevju i špahtlica je zamijenila mikrofon u njegovim rukama.
Životu s mamom i očuhom nije bio sklon, pa je već 1980. sklopio brak u kojem će se roditi sin. No bračnu zajednicu koja je potrajala svega tri godine obilježit će tragedija, kad nedugo nakon razvoda Nenadov jedinac umire u Rumi.
– Nije to, možete i sami zaključiti, bio nekakav život, zaredalo se od lošega do gorega. Ali sve je to za ljude, a ja još vjerujem da se svaka nevolja može nadići ako je čovjek spreman na borbu unatoč ožiljcima koje je zadobio. Tako sam i ja 1986. na radu u pilani u Jasenku ostao bez šake, ali su je liječnici uspjeli nekako prišiti: bila je to prva takva operacija u Europi, odvila se na zagrebačkom Rebru, a trajala je više od deset sati. Pune tri godine iza nje išao sam na rehabilitaciju po različitim ustanovama. U to sam vrijeme inače živio u Drežnici, gdje sam proveo dvanaest godina, nakon čega selim u Jasenak. Danas sam, evo, u Ogulinu. Živim u gradskom stanu – kaže Nenad koji svakoga mjeseca primi 480 eura invalidnine.
Nije među nama bilo ni Hrvata ni Srba, ni Muslimana ni Crnogoraca: svi smo jednostavno bili tek jugoslavenski omladinci, akcijaši i brigadiri, prisjeća se Kamber
Iz tog ne baš visokog prihoda mora podmiriti stanarinu i sve režijske i druge troškove, pa bi bez pomoći ogulinske podružnice Crvenoga križa doista bilo teško živjeti: ta mu humanitarna organizacija svakoga dana dostavi topli obrok, a pomoglo mu se i u opremanju stana u kojem živi. Osim toga, u sklopu projekta Zaželi! Dvaput tjedno, ponedjeljkom i četvrtkom, posjećuje ga gerontodomaćica koja za njega odrađuje sve one poslove u kojima nije pretjerano vješt.
Kako je i sam rekao na početku našeg susreta još danas ga ispunjavaju lijepa sjećanja na dobra vremena u kojima je predano sudjelovao, pa s radošću o njima priča kadgod se ukaže prilika.
– Ni u Hrvatskoj ni u ostalim jugoslavenskim republikama gotovo nije bilo važnije ceste, pruge, tunela ili riječnog nasipa koje nisu izgradile omladinske ruke. Naša je omladina zajedničkim radom i udruženim naporima podizala hidrocentrale, pošumljavala goleti, gradila velike zgrade i pogone. Bio sam aktivan pripadnik tog vremena i takvoga društva, pa sam sudjelovao u čak osam saveznih omladinskih radnih akcija. A kao brigadir-akcijaš u sklopu čuvene izgradnje pruge Šamac-Sarajevo dobio sam zlatnu udarničku značku, što je najviše priznanje koje su omladinci i omladinke mogli zavrijediti u takvim akcijama. Dobitnik sam i triju ‘običnih’ značaka, koje su mi bile dodijeljene kao pripadniku ogulinske udarničke brigade nazvane po narodnom heroju Savi Kovačeviću. Bila su to događanja u kojima smo iz omladinaca izrastali u ljude, ali znam da se ta vremena nikada više neće ponoviti: taj radni zanos, drugarstvo i zajedništvo nestali su zasvagda s početkom 1990-ih. Svejedno, još me ispunjava zadovoljstvom kad se sjetim kako smo nakon cjelodnevnog napornog rada pohađali tečajeve na kojima smo usvajali različita znanja i vještine, od prve pomoći do vožnje auta i kamiona. Kućama smo odlazili tužni, ali osposobljeni i spremni za život. Nije među nama bilo ni Hrvata ni Srba, ni Muslimana ni Crnogoraca: svi smo jednostavno bili tek jugoslavenski omladinci, akcijaši i brigadiri – prisjeća se Kamber.
Slavica Puškarić (Foto: Vladimir Jurišić)
Razorne turbulencije devedesetih zatekle su ga u obližnjem Jasenku, gdje je tada prebivao. Budući da nikada nikome ništa nažao nije učinio, nije imao potrebu odlaziti odonud. Njegovi brojni prijatelji, bez obzira na svoju nacionalnu pripadnost i moguće vjersko opredjeljenje, i danas ga cijene, vole i poštuju, a najvažnije mu je što ga, bar povremeno, i posjećuju. Stanuje, spomenusmo, u stanu koji mu je ustupio Grad Ogulin, pa za njega plaća tek simboličnu najamninu.
– Bilo je važno u onom ludilu devedesetih ostati pribran. Nasreću, ovdje su se ljudi odmah dogovorili da neće pucati jedni na druge, pa smo sačuvali najvažnije, mir i živote. Malo je onih koji su u tom ratnom vihoru morali napustiti svoje domove, a ako su i bježali, zaticali bi ih uglavnom neoštećene i neopljačkane. Hrvati su čuvali srpske, a Srbi hrvatske kuće kao da su njihove, to su bili pravi komšije i pravi susjedi. Sada samo zajednički možemo žaliti što mladi odoše odovud dalje, trbuhom za kruhom i k boljem životu, dok naše njive i voćnjake guta korov a objekte rastače zub vremena – zaključuje Nenad Kamber.
Završnu riječ prepuštamo njegovoj gerontodomaćici Slavici Puškarić, koja sažima i naš dojam o ovom vječitom, za rad, stvaranje i zajedništvo uvijek ornom ‘omladincu’.
– Nenad nije zahtjevan čovjek i velika je dobričina, pa ga stvarno s radošću posjećujem. Kako zna kada ću doći, uvijek me dočeka s toplom šalicom kave na stolu; valjda više voli razgovarati sa mnom nego da mu radim po kući, iako prilikom svakog posjeta počistim što treba, promijenim posteljinu, operem suđe ako se nakupilo… Jedino što mi nikako ne dopušta da unosim drva u kuću, za njih se još uvijek sam pobrine – rekla je Slavica.
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"