Marame

Naše su majke nosile crne marame i vezivale su ih ispod brade. Činjenica da su u ratu izgubile nekoga od najrođenijih – određivala je boju i način vezivanja. O tome smo znali jedino to da je to došlo sa istoka. Otkud su došle i njihove pramajke. Naše majke imale su tada između trideset i četrdeset godina. I bile su nam, s takvim maramama, stare žene, uvijek tužne. I one su naricale kad bi neko umro i kad bismo ga sahranjivali.

Tek udate žene i cure nosile su marame svjetlijih boja, pa i šarene, i vezivale su ih ispod kose, iza vrata. One nisu bile tužne i nisu naricale. Za takvo vezivanje govorilo se da je stiglo od zapadnih strana. Iz gospodskih krajeva i gospodskih gradova. U koje su i neke od njih udajom odlazile, a vraćale se bez marama. Gologlave i s trajnom ondulacijom. Što mi tada nismo ni znali šta je to, a ni znali da ga uvijek pravilno i izgovorimo.

Ukoliko bi neke od žena, koje su po godinama pripadale starosti naših majki, počele da nose svjetlije marame i da ih vežu kao ove druge, za njih se govorilo da su slobodnijeg ponašanja.

Jedna starija žena, u našem zavičaju, nikad nije nosila maramu. Sijedu kosu plela je u pletenice, a pletenice motala oko glave. Za nju nikad niko nije bilo šta govorio. Ni ona nikad nije bilo šta govorila. A nije bila ni gluva ni nijema.

Međutim, nikad nismo uspjeli da saznamo – da li ona, ta što plete kosu u pletenice, ne može da kupi maramu ili je ta njena gologlavost takođe odnekud stigla. A pretpostavlјali smo da je to došlo s južnih strana. Od sunca i drugih životnih toplina. Ali, ko bi se tada okretao za tolikim stranama svijeta koliko ih je u to vrijeme bilo. (A pravi razlog zbog čega nikad nije nosila maramu znao sam nekad i ja. Kako mi, međutim, sjećanje na davne godine nije baš pouzdano – prećutkujem i ne izmišlјam.)

Jedna druga starija žena zadesila se na groblјu kad su došli da joj jave da brzo mora kući. Da uzme nešto stvari pa da bježe. Kako se u onom ratu nabježala i nahodala po Bosnama, Hercegovinama, Crnim Gorama i Likama, mislila je da nikad više neće morati da bježi i da hoda tako daleko, daleko. No je tu, na groblјu, skinula svoju crnu maramu i zavezala je oko krsta, nad grobom nekoga od najrođenijih.
Neka makar i dio mene ostane ovdje, s njima, rekla je glasno i krenula. Otišla.

I nikad se nije vratila da obiđe grobove, krstove i svoju crnu maramu da vidi – da li visi. A visi, kažu, raščijana kišama, snjegovima i vjetrovima.

Za maramu nikad niko nije govorio – marama, nego – rubac. Što nije bilo ni gospodski, a kao da niotkud nije došlo. Već je oduvijek bilo u našem zavičaju.

U njemu se vezivalo. Dok se vezivalo.
(Iz knjige zapisa "Grumen zemlјe očinje" Miloša Kordića, izdavač: ZUK "Nikola Tesla" Plandište, 2016)