Iz udruženja
Vojislav Ananić: Svadba
- Detalji
- Vojislav Ananić; Banija Online
- Kultura
- 2214
Željko i Jasmina su se zabavljali nešto više od pola godine. Za to vreme su uvideli da su im duše srodne i da su našli jedno drugo. Očekivao je Željko u njoj ljupku i blagu narav, dobrotu i plemenitost. Njen prvi ulazak u njegovu familiju, bio je topao i srdačan, što je na Željka delovalo umirujuće. Plenila je i svojim uvek nasmejanim licem, izgledom i držanjem. A Željko, stasit i čestit, košarkaš. I on lep, dobre ćudi i navika. Svima su pružali utisak da su se baš našli. Oboje lepo vaspitani, zaljubljeni kao golubovi. Sve je to ukazivalo da im se bliži dan zajedničkog života. Pa i vreme je – njoj dvadeset i tri godine, a njemu dvadeset i sedam. Imali su mnogo poverenja jedno u drugo i, tako su rešili da zasnuju svoju porodicu. Ali, to je istovremeno značilo i odricanje od dela sopstvene ličnosti, odnosno, utapanje u drugo biće, što ni jedno nije osiromašivalo, već im je naprotiv, obogaćivalo dušu. Znali su da je u čvrstoj porodičnoj vezi izlaz iz mnogih problema koje će život pred njih postaviti. Lakomislene brakove mnogih mlađih smatrali su glupim i neozbiljnim. Jer, svaki čovek, suočen sa mnogim nedaćama, u svojoj kući nalazi toplo i blago pristanište. Toga dana je bio 12. oktobar, Miholjdan. Oko 13 časova kolona okićenih kola sa našom trobojkom na čelu, koja se široko vijorila, krenulo je put Čoke, po mladu. Već na prilazu kući okupila se masa komšija i prijatelja koji su se sve više zbijali što su svati bliže prilazili. Najpre izlaze dever i starojko, a odmah za njima kum i budući prijatelji, pa onda ostala rodbina. Na starom svatu i kumu peškiri od domaćeg platna, a ispred prostrane kuće sa otvorenim avlijskim vratima, harmonikaši zasviraše "Svatovac" i "Zapevajmo, braćo mila..." Ukućani izleteše da dočekaju drage goste. Domaćin Dragoljub nudi prvo budućem prijatelju Voji rakiju u znak dobrodošlice, a on se, kao, "pravi Toša" i pita da nisu pogrešili kuću i jesu li na pravu kapiju stali. Uto se umeša starojko Mića i nudi prijatelju Dragonjubu malo "naše", da proba je li čemu.
A harmonikaši zasviraše najpre onu starinsku:
"Kukuruzi već se beru... Haj, haj!
kukuruzi već se beru,
A šta radiš, moj dilberu?
Šta čekaš, šta misliš,
Što me ne ženiš?
Darove sam pripremila... Haj, haj!
Darove sam pripremila
I ruzmarin rasadila...
Šta misliš, šta misliš,
Što me ne prosiš?..."
Mladoženjini svatovi ulaze unutra. Predvodi ih dever Zoki, koji je prevalio dosta kilometara iz Igala dok je stigao dovde. Zna se, dever je glavni dok se mlada ne izvede, a čim se ona potpiše novim prezimenom, tad nastupa kum Milan. Ono, jeste, "starojkova" se sluša, jer mu on dođe kao neka izvršna vlast, a kum je taj koji zakone toga dana i propisuje i donosi. Trešte harmonikaši:
"Aoj, Bogo, kazni moju priju,
što mi pruža obraz kod ustiju..."
Još na ulaznim vratima, šale radi, izvode lažnu mladu, nekog našminkanog i preobučenog muškarca, no dever i stari svat kažu da to nije ona koju traže, da je debela i neispavana... Svi konačno prolaze kroz ulazna vrata kuće, a dever se raspituje: "A gde je ona prava, gde mi je snajka?" Pođoše na sprat, a ona se sa budućom kumom i deverušama zavukla u "veliku sobu" sa spuštenim roletnama, jer mladoženja ne sme da je vidi sve dok se ne obuče u venčanicu. Načuje dever sa starojkom gde je buduća snajka, i viče glasno da ga puštaju unutra. No, snajka – Jasminin brat Čeda kaže da ne može dok se ne plati otkup. I tu sad nasta "kao cenkanje". Kad se dever konačno "isprsi" i da pare, harmonikaši opet zasviraše:
"Izvedi, brale, seju za ruku..."
Tad je brat Čeda predade deveru i posle nazdravljanja i rakijske časti, dever uzima snajku pod ruku i izvodi je do kola. Dever se malo umorio od pregovora i "povukao" više nego obično. Posrće uz snajku, ali je dovede do kola u koja je trebalo da sedne i krene u Sentu. A muzika grmi:
"Sestra mi je poručila, da se udaje..."
Pre toga je mlada deveru stavila deverski peškir, a mladoženji maramicu s ruzmarinom. I opet zasviraše:
"Danas, majko, ti ponosna budi, danas majko,
ženiš svoga sina..."
a odmah zatim, pošto je mlada izvedena iz kuće, pred polazak, harmonikaši udare "Užičko kolo" i većina prisutnih se uhvate i oplete sitno nožicama.
Konačno je oko petnaest časova uz obesne zvuke automobilskih sirena, kolona stigla u Sentu, pred zgradu Skupštine opštine. I dok je masa naroda čekala na ulazu, a svati izlazili iz svojih kola, zasviraše onu staru:
"Metla nogu na potegu,
Pa sve viče: Neću!
A na kuma namiguje
Da se kola kreću..."
U holu Opštine tek tad nasta podvikivanje i pocikivanje žena, a harmonike trešte li, trešte. Pri ulazu u veliku salu čuje se tiha svečana muzika, što je samom činu venčanja davalo neku posebnu ozbiljnost i svečanost. Sva mesta za sedenje u sali su popunjena i mladenci i kumovi staju pred matičara koji poziva da svi ustanu i čita generalije o mladencima. Dok je matičarka čitala Zakon o braku, mladoženja polako načepi mladu, tek da pokaže ko će biti glavni. U međuvremenu se kod obaju roditeljskih parova pojaviše suze "radosnice". Ču se zvanično i ono čuveno "Da" mladenaca a Velikom salom se proteže gromoglasan aplauz. Posle upisivanja u Matičnu knjigu venčanih i stavljanja burmi, dug poljubac, a starojko uz prasak otvara šampanjac. Svi prisutni u sali pođoše da čestitaju mladencima i njihovim roditeljima, a zatim odnesoše burme i darove na osveštenje u Crkvu Svetog Arhangela Mihaila. Dok su izlazili iz Opštine, harmonikaši zasviraše:
"Neću da tugujem, hoću da ašikujem,
Bio sam momak veseljak..."
a kum je na radost male dece bacao pare, a mlada buket cveća koji hvata njena drugarica.
Svatovska kolona kreće pešice do Crkve, a pri ulasku u portu, zabrujaše crkvena zvona. U prepunoj Crkvi, ispred oltara, stadoše Jasmina i Željko, a pored njih kumovi, Milan i Ivana. Sam čin crkvenog venčanja obavljao je sveštenik Mlađen uz sasluženje pojca Zdravka. Pošto je mladencima stavio krune i osveštane burme i ogrlicu, otac Mlađen je održao prigodan govor, poželeo im sreću u braku i krštenje iduće godine, a i jednim i drugim roditeljima uputio čestitke. Ponovo nasta čestitanje mladencima, a većina njih poljubiše i darivaše Jevanđelje. Ču se:
" Mnogaja ljeta..."
Mlada na izlasku iz Crkve preko glave baca i drugi "bidermajer", a kum nastavlja da "dreši kesu" i baca deci pare. Harmonikaši još u crkvenoj porti zasviraše:
"Zapevajmo, braćo mila, ovu pesmu svi..."
a na izlasku ka kolima:
"Hej, hej, ne okreći glavu,
Hej, hej , našao sam pravu..."
Kolona automobila se pored bivšeg mladoženjinog stana, uputila uz neprekidne zvuke sirena ka Restoranu "Gril-čarda" u kojem je nastavljeno veselje.
Na ulazu u Restoran, svim mladoženjinim gostima je prikačen ruzmarin (pošto je mladinima stavljen još u Čoki). Zatim je mlada preko praga prenela muško dete (nakonče), da po običaju prvo bude muško, a orkestar je svirao dok su svati ulazili i zauzimali svoja mesta. Onda je svekar Voja održao kratku zdravicu i mladencima poželeo od Boga zdravlje, sreću u braku i zdrav porod, a svim prisutnima koji su se odazvali pozivu za ovo venčanje i slavlje izrazio zahvalnost i u svoje ime i u ime prijatelja Dragoljuba.
Za ovaj dan je svekar Voja godinama pripremao i čuvao pravu domaću rakiju od trešnje, kruške i kajsije, što je već u samom početku svima, a noročito muškom svetu,"diglo moral". Uz bogatu trpezu, veselje je od samog početka pa sve do šest sati ujutru, poprimalo sve jači tempo.
Starojkova ćerka Miljana je "uspela" da mladi ukrade cipelu i, da ne bi išla bosa, kum je morao debelo da plati da bi cipelu otkupio. Salom je uz snažno ozvučenje orkestar grmeo:
"Uzmi me za kuma ili starog svata,
ili za devera, ako nemaš brata..."
I dok blicevi sevaju, a svi žele da se fotografišu sa mladencima, pevač nastavlja:
"Sve kapije zatvorene, samo naša nije,
Čula nana da dolaziš, čula pa me krije..."
Iznose "materinu pogaču" i mladenci svakome stavljaju po parče, a orkestar produžuje "... Živela, živela ljubav...". Nešto kasnije se donosi torta za mladence na tri sprata, od mladoženjinih roditelja, a pevačica je zapalila salu pesmom:
"Niška banja, topla voda,
Za mangupe živa zgoda..."
Bili su veseli i mladenci i njihovi roditelji, jer je to njihovo veselje i taj se dan čekao. Ređale su se pesme."Moja mala nema mane,
Niko nema tako lepe dragane...",
pa
"...Ali ti mi dušu uze,
Hej, prokleti ženski stvore...",
ili:
"... Šta ću, šta ću, majko,
Kad je volim jako?
Šta ću, šta ću, oče,
Bez nje se ne može..."
Većina je svoje veselje izražavala kroz igru, a oni koji nisu igrali, pevali su cele noći i mnogi su govorili promuklim glasom. I sam vlasnik Restorana je rekao da odavno tu nije bila tako vesela svadba.
Posle ponoći je svojim divnim glasom i izborom starogradskih pesama sve goste uveseljavao i prijatelj Joca i za uzvrat pobrao mnogo aplauza. Napolju je već uveliko počelo da sviće, kad se začu:
"Hajde, kume, skidaj vence,
Pa svedi mladence...
Hajde, kume, sitni sati,
A spava se i momku i mladi!"
Na drugoj strani, počeli su da izlaze oni koji su već malo "pokisli" i u društvu pevaju:
"Sjaj meseče, pomozite zvezde,
Da se vidi kumu putovati...
Tiha nojca, mesečina meka,
A veselje neka teče, ko golema reka..."
I oni drugi, koji isto "nisu sami", teturajući započinju pesmu:
"Ej, što se tamo onaj Mesec svetli...?"
A starojko im otpevava:
"Ej, zato svetli,
Što ga tamo metli..."
Vojislav Ananić





"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"