Veljko Ostojić: Zvuci zavičaja

Osnovali smo naše gnjezdo
sjajna moja zvjezdo
gdje god da odem
Krajina me vraća
tamo se rodio i moj ćaća

Ostalo je sve tamo moje milo,
sada negdje u tuđini
nosimo sa nama
Krajinu našu
našu najljepšu sliku

Snovi me često noću bude
mješamo san i javu ,
ali čuvamo ljubav pravu
rođeni smo tamo
gdje su i gore svete
u srcu sam ostao malo dijete
što kolonom mučnom krenuh
ispraćajući obrise našeg zavičaja

Negdje tamo odrastoše djeca
preko noći prekinuta djetinjstva ,
mnoge zore dočekasmo
čekaju bolje sutra

ova Krajiška duša
jedino sebe sluša
otpjevah i oplakah Krajinu našu
u mnogim stihovima svojim
nebo nam posta granica ,
a životi zadnja stanica

Želim da nestane onaj naziv izbjeglica
da budem slobodan k'o ptica,
da se zorom u Krajini budim
dok srce hoće da poludi
uzeli su nam sve ,
ali krajiško srce nikad ne...

Veljko Ostojić