Ćemer

Na muškoj narodnoj nošnji Korduna sigurno najviše pažnje privlači široki kožni pojas.
Riječ ćemer proističe iz turske riječi kemer koja znači: pojas ili povez oko struka, prvenstveno tkani, odnosno platneni.
Sačuvani primjerci starijih ćemera su prilagođena varijnta prijašnjih ratnih ćemera, odnosno podpašnjaka kako su negdje nazivani.
Turci ga nazivaju ben silah/silahlik.

Ćemer (podpašnjak, tur. silahlik) je široki kožni pojas za koje se zaticalo oružje. Tipičan je gotovo za cijelo dinarsko područje, sa nekim manjim razlikama.
Posebno lijepi su bili crni ćemeri koji su nosili krajiški serežani sa Korduna (Slunjske regimente - Szluiner Grenz Infnterie Regiment Nr. 4).
Kroz proreze u slojevima, na donjoj strani obično bi se zaticale dvije kubure kremenjače sa “orozima”, a u gornjoj bi se zaticao jatagan, dugi borbeni oštar nož povijenog sječiva.
Pojas se širio u jednom dijelu gdje završavaju cijevi kubura i špica jatagana, te spustao prema bedri.
U tom dijelu je bio duplo prošiven kako bi oružje manje žuljalo i ostećivalo odjeću.
Negdje je nosio zajedno sa još jednim vanjskim pojasom od tkanog platna.

{galerija}Cemer_Skrgic{/galerija}

Pojas je bio bogato ukrašen nitavcima, pulijama, tokama, kožnim pleterom, suhim pečatima, praporcima, alkama…
Na prednjoj strani je obično imao dvostruki tobolac sa preklopom.
U pravilu u gornjem je dijelu ukrašavan srpskom trobojkom.
Tu se nosio novac, manji nož “kujica”, lule, igle za čišćenje lula, duvankese, kresiva, kamen, gljiva za potpaljivanje…
Sa strane su na alke kačene kese sa barutom, mjerice za barut i ostala oprema.
Podpašnjak je najčešće imao i jedan uži remen koji se nosio preko ramena kako bi olakšao nošenje oružja.

{galerija}Cemer_Kresojevic{/galerija}

Svaki kraj Korduna imao je svog majstora, i svatko je imao svoj prepoznatljiv način izrade detalja, prošivanja i ukrašavanja.
U okolici Vojnića najpoznatijia porodica koja se u generacijama bavila ovim poslom su Ždralići iz Vojišnice. Najpoznatiji je "Šuško" Ždralić.

Na prvim fotografijama je ćemer koji je radila porodica Ždralić. Ovaj je ćemer osim svoje ljepote zanimljiv iz razloga što na njemu imate neke detalje koje ne možete danas često vidjeti.

Na bočnim stranama imate alke o kojima smo govorili, a ukrašene su kožnim kaišićima i resama.
To su ustvari ostatci sa starih borbenih poptašnjaka ili ćemera.
Kad bi mladi odlazili na narodne zborove crkvenim praznicima ili na brda gdje se okupljala omladina, plesalo bi se po običaju kolo.
U stara vremena cura nije u kolu imala dodira sa momkom nego se hvatala za te rese i alke na ćemerima.

Ovaj rijetko lijepi ćemer nosio je jedan pošteni kordunaški starina Škrgić Mile iz sela Vojišnice.
Bio je sa njim opasan do svoga poslijednjag dana. Umro je u izbjeglištvu na Kosovu, u Prištini.
Ćemer je donešen nazad na rodni Kordun, čuvaju ga potomci.
Zbog nestručne izmjene remenčića ćemer je igubio na svojoj izvornosti, ali svejedno se radi o jednom rjetkom i zanimljivom primjerku.

Drugi ćemer svjetlije boje kože radio Šuško Ždralić. Ima kao i prvi dosta ukrasa, suhih pečata, prošiva…
Za razliku od prvog nema ukrasnih alki i resa. Moglo bi se reći da je skromnije urađen od predhodnog ćemera.
Pripadao mome đedu Ninku Kresojeviću iz Vojnića. Ponijet je u “Oluji” kao porodična uspomena i čuvaju ga moji stričevići u Barajevu.

Pri kraju imate dvije fotogafije na kojima je jedan od ćemera Stanka Opačića – Ćanice iz njegovog malog muzeja.
Pravi majstori su polako nestajali. Ukrasi na ćemerima poslije Drugog svjetskog rata postali su sve skromniji, a promjenom politike dolaze i novi motivi na ćemerima.
Tako na mjestima gdje su stajali suhi pečati krstova sa ocilima zamjenile su zvijezde petokrake.
To se isto događalo na krstačama, kao i kamenim nadgrobnim spomenicima.
U Ćaničinom muzeju na zidu je stajalo pet drvenih preslica.
Zadnja u nizu je na mjestima gdje su bili u većm i manjim krugovima urezani ukrašeni krstovi, imale je za motiv petokrake.

Imao sam prilike vidjeti neuspjelih replika, ili pokušaja da se izrade ćemeri koji bi barem donekle podsjećali na stare.
Danas kvalitetnije primjerke možete vidjeti samo kod potomaka koji time čuvaju sjećanja na svoje pretke, na Kordun sa kog su potekli i na neko prošlo vrijeme.