Autići Nine “Račka”

Nema više gužvi u trgovinama igrački, prošlo je vrijeme Božićnog darivnja. Prodavao se dosta onaj crni gadni, kako se već zove, Darth Vader, sve sa onim svjetlećim mačevima. Bilo je tu još tih sličnih likova kojim ne znam ni imena. Malo kreativniji roditelji kupovali su nove sisteme “Lego” kocki.

U komšiluku mi je trgovinica starinskim igračkama, većinom izrađenim od drveta. To je danas već neko prošlo vrijeme. Svrate u nju sa djecom pomalo neobični likovi, zarasli u brade, odjeveni u odjeću od prirodnih materijala, ljudi koji žele ovu planetu ostaviti budućim pokoljenjima, onakvu kakvu su je naslijedili.

Svaka generacija djece ima svoje igračke. Od “kupovnih” igračaka imao sam samo limeni motorić sa pomoćnim točkovima. Sa strane je imao ključić za navijanje federa koji ga je pokretao. Mogao je tako preći cijelu širinu ceste. Dobio sam ga na poklon od učitelja Zdjelara iz Krstinje, koji se tada udvarao mojoj tetki Dragi, mladoj učiteljici u Svinici. Nisam se baš nešto naigrao sa njim, ukrala mi ga je neka ekipa iz Kupljenske.

Ðed je volio konje, pa mi je jednom sa sajma na Josipovo iz Cetingrada donio drvenog konjića. Bio je ofarban u bijelo sa crvenim sedlom, naljepljenom crnom grivom i dugačkim repom.

Seka, moja komšinica i najbolji drugar, znala je dolaziti do mene da se poigramo. Obično ponese sa sobom svoju jedinu lutku, zamotanu u sudnu krpu. Zvali smo je “crnkinja”. Imala je nacrtane plave oči, debela crvena puna usta, velike zlatne minđuse u ušima i rudlavu kosu. Stalno joj je lijeva noga ispadala iz kuka, pa smo to prevezivali sa žicom ili koncem.

Kad su se djeca rođaka iz Zagreba zasitila, dobila je od njih veliku bebu i kolica. Lutka je imala lijepu zlatnu kosu i staklaste plave oči. Kad je polegnemo na leđa, beba zatvori oči. Desno oko joj je stalno malo štekalo, pa je izgledalo kao da uvijek škilji na nas.
Kad se smire seoski poslovi znala me je mati povesti sa sobom u njeno rodno selo Budačku Rijeku. Volio sam sa njom ići preko Debele Kose, jer sam se veselio susretu sa mojim rođacima.

Nina je moj brat od ujaka. Zovu ga “Račak”. Nadimak nam je ostao još od đeda Nikole, a i mene tamo znaju zvati “Račkić”. Nina je od malih nogu bio majstor, i što naši kažu, “znao je svakog vraga napraviti”.

U sve on razumije. Radi namještaj, ziđe, šaluje, farba. Razumije se u struju, mehaniku…

Obiđem ga katkad u Rašancu kraj Petrovca na Mlavi, gdje je započeo nov život kao izbjeglica.

Napravio je od ničega kuću, veću od one u Budačkoj Rijeci. Napustili su je, a da se u njoj ni pošteno zgrijali nisu.

Na novoj kući su solarni paneli. Meni je to uvijek nejasno, kako se skupi ta sunčeva energija i na koji način zagrijava vodu? Kuda te cijevi idu, motaju ?! To je meni uvijek maglovito.

Ali moj “brulja”, kako se mi međusobno oslovljavamo, napravi sve sam. Često se upitam što bilo s Ninom da ga đed Nikola “Račak” nije nagovorio da ne ide dalje u škole. Starom “Račku” je tada samo bilo važno da Madžarev “numer” ne ostane bez naslijednika. Možda bi danas Nina radio na kakvom institutu, bio inovator, profesor, inžinjer… ?

Nina “Račkov” je uz podrumak imao svoju radionicu. Tu se nalazio mali nakovanj na panju i bank sa škripom, na kom smo najčešće majstorisali.

Na zidovima niske prostorije u koju je svjetlost dopirala samo kroz mali prozorčić, visio je stari, trošni, ručni alat: žage, svrdlići, burgijice, gljeta, turpije...

Ispod banka je bila polica sa limenim kanticama od municije punim rđavih čavala, šerafa, šajbica…

Čega tu sve nije bilo?

Kod majstorije nam se često znao pridružiti komšija Drago “Brljak”, moj vršnjak.
Pravile su se tu praćke, pucaljke od zove, lukovi i strele, “mlinovi” od kuruzovine…

A tek sanke na čije su se krive pribijale limene trake od velikih konzervi, da se ne hvata snijeg za njih i budu brže. U preši su se savijali vrhovi skija od kuvanih bukovih dasaka.

Krali bi kordu od minera iz obližnjeg kamenoloma u Kotorašici, pa poslije raspredali niti i vadili barut. Vezivali prazne čaure od karabinskih metaka za drvene ukrivljene drškice i tako pravili male kuburice.

Znao je moj “brulja” kao pravi Krajišnik napraviti i one veće, prave kubure pripaljače, koje smo punili barutom i komadima čavala.
Kad ta rukne, nikad nisi bio siguran hoće li cijev odletiti, a krv prsnuti po šaki i licu. Kratili smo i cijev talijanskom "Carcano" konjičkom karabinu zaostalom iz onoga rata, s kojim smo išli u krivolov.

Pustali smo vodu iz ustave na veliki točak mlina ispod stijene, lovili ribu i postavljali postavke kraj bentova na Brzici.
Čuvali smo zajedno krave, tamburali, klicali se, piljkali…


Kad sam malo podrastao učio me je voziti "Tomosov" motorić "PONy Express" i starog crvenog "Fergusona". Vodio me sa sobom na seoske zborove i zabave.

A znao me je poslati da vratim krave sa kakvom starijom govedaricom i da se ne vraćam brzo. Svemu je mene moj “brulja”učio.
Uvijek sam se divio kako moj burazer od ničega napravi nešto.

Nađe on tako dolje u živici kraj puta kojim krave idu na pojilo u Kotorašicu, nekakve stare konzerve od sardina. Skine sa njih poklopce i probije probojcem sa svake strane dvije rupe. Kroz njih proturi po dva čavla zašiljena na krajevima, koji su služili kao osovine. Odžaga od oble grane grabovog drveta četri koluta, i to budu točkići.

Malo ih još dotjera, pa ih nabije na osovine. I eto ti najljepše i najželjenije igračke u mom malom, dječjem svijetu! Ne sjećam se da sam se ičem tako veslio kao tim autićima moga bruće Nine “Račka”.

Između lokve gdje su se brljali krmci i ambara rasla je stara kruška. Najradje sam autić vozao putićima uz njeno korjenje.
Čas prevozim u njemu pjesak, pa ga onda kipam. Od polomljenih grančica napravim stupce. To je bio kao "kladarski” kamion, koji služi za prevoz drveta. Poslije ga tovarim slamom, preko “voza” svežem kakvu granu, to bi trebao biti pritiskač, pauzina.
Sav taj teret vuče moj već pomalo ofucani, bijeli, drveni konjić kog sam ponijeo sa sobom iz Vojnića. Ima li što lijepše od djeteta zanesenog u igru?

Dan se bliži kraju, sunce još malo pa će početi zalaziti tamo prema Kapeli.

Pitam malog “Račka”:

- Nina, bil ti meni ćio dati ovaj ‘edan avtić da ja ponesem sobom?
Mali “Račak” se nasmije i poljubi me:
- Pa kako ti ne bi da'. Ti si moj “brulja”

Mati uprtila torbu, jer iz Madžara se nikad nije išlo praznih ruku, a ja prazna džepa. Uvjek mi je ujna znala dati neki dinar.
Ja se veselo penjem gore uz Panovu dolinu. Malo, malo pa pogledavam u torbu je li moj autić na mjestu.
Dobro je, tu je sa strane uz krupna guščija jaja.

Kad smo se dočepali vrha Debele Kose, spustimo se na Josipovo vrelo utažiti žeđ.
Mati sjedne na stari panj da se odmori. Pokazuje mi spomenik gdje je kao cura išla na zbor. Uzimam moj autićak od riblje konzerve, ne mogu odoljeti da ga malo ne provozam.

Razmičem suve iglice ispod borova, pravim cestu. Mirnoću šume prekida samo moje brundanje i vožnja. Napućene usnice brekću, dodava se međugas, šalta se, ulazi u zavoj, naglo koči. Onda opet puna turaža, pa sirena…

Prevalili smo na onu stranu Debele kose što naginje prema Vojniću.

Noć polako pada, spuštamo se niz Ljevišta.

Iz potoka, tamo od ledeničkog mlina čuje se kreketanje žaba, nebo se puni zvjezdama.

Put nam obasjavaju prvi svitci, a evo iza Bunovca lijeno se penje i mjesec.
Iz Jojine stare kruške huknu sova.

Mati me požuruje, ja se nešto zagledao u sjajno i okruglo mjesečevo lice.
E, lopino stara, ne kunjaj sutra dugo, kao što običaj imaš i predaj stražu na vrijeme!

Valjda znaš i sam da izjutra važnih poslova imam.