niz lice suza mi se slilašto mi zavičaj drugi uze
tamo su ćeri tvoja braća ,
tamo se rodio i tvoj ćaća
počeo sam iz ničega
sve mi moje na Baniji osta
čekajući nezvanog gosta
još mi srce u grudima bije
otkad napustih prag Banije
prav sam i jak k'o stijena ,
ali mi je duša izgubljena
Banijo kućo moja
othranila me jela tvoja
nema više onih riječi
da mi dušu liječe ,
moje srce sada sanja
oblake iznad Une
šećer mi proradio u krvi ,
ali sigurno neću biti prvi ,
popijmo onu našu šljivu
što smo sačuvali glavu živu
Veljko Ostojić
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"