Tatjana Sikima: Toliko neba

Uvijek sam voljela ravnicu.
Da pukne pogled niz zlatne valove žita, onaj miris sunca kad se razleti niz ravnu vodu neke rijeke, široko nebo pa sve do beskraja.
Tople ljetnje kiše.
Noću, krijesnice.
Da zvijezdu Danicu preko očinjeg vida ništa ne zaklanja, da putuje dah dokle god pogled seže i da se čuje kako negdje tamo, iza sedme tarabe, daljinom, mirišu zumbuli.

U ravnici žene nose široke suknje, nacigane, ljeti da se o njih kače tek prohodala djeca i zimi da im obaviju ledene ručice.
U ravnici stare bake, s dugim kikama pod velikim rupcima, crvenim vezom vezu velike ruže, grimizni i zeleni listovi po njima, ružičasto livadsko cvijeće - sve se to prosipa, koncem, po šlinganim stolnjacima, ko snijeg bijelim.

U ravnici muškarci nose šešire. Crne, sive, nekad smeđe.
Da se njima ohlade kad vreli dani pritisnu prorijeđenu kosu, da se potjeraju kola s konjima u kas, da se mane dobrom srećom susjedu i raznese miris makovnjače niz put, ozelenjen prvom proljetnom travom.
U ravnici muškarci plaćaju tamburaše.
I peku mirisne rakije. Buklije.

Toliko, toliko je neba.

U ravnici djeca trče uvijek bosa.
Jer tu je trava topla, a nebo sunčano i visoko pa ljeta zagriju puteljke tako da se ispod krošnji dugo mogu grijati male stope.
U ravnici djeca jure za lepitirima.
I puno se smiju.

Lijepo je u ravnici.

I ja sam jednom imala svoju ravnicu.
I povrh nje malo svojih brda.
Kestenja.
Tako su trajala djetinjstva.
Srećom.

Zato se sad razumijem u širine.

---