Hajrudinov most

Imali smo sedamnaest, osamnaest godina, duga je godina bila i možda je mogla trajati vječno da smo to htjeli, ne znam, tada su mora bila drugačija, vedrija, sve je imalo nekog smisla, mada danas, istinu govoreći, više se ne mogu sjetiti koga.

Nas smo četiri prijateljice išle posljednji put zajedno na ljetovanje, zlatna vremena, puno para i puno muzike, kao u narodnoj poslovici, baš tako, kao u nenapisanim udžbenicima za živjeti radosno, za uspjeh u životu, nemjerljiv godinama, neobilježen ratom, kolektivnim smještajima i podstanarskim sobama po bijelom ostarjelom svijetu, sviklom na vječnu krv.

Pa onda te godine i Španjolska, uh, to su bila ljeta, ali mi smo sada dio nekog drugog svijeta, onog kome nisu bitne pojedinačne sudbine već samo dobra kolektivna nesreća, udarna vijest dana - poplave u Kini, sudar vlaka u Indiji i onda mi.

Mi smo njima samo dobar podložak za neki film, akcioni, brzi, davno smišljeni, pozvaće par energičnih glumaca i kraj će se unaprijed znati, glavni junak će biti do bola zgodan, njegova izabranica bježati od nas prljavih, bez zuba i savjesti, samo će se stare maske skinuti i staviti nove, još ružnije; uvijek tako mislim, sve ove godine mislim istu misao o nekakvom filmu koji se o nama snima i oni to neće da nam kažu da bi sve izgledalo još vjernije, da bi se publika više uživjela - o da, mi smo svi skupa samo nečiji pokus, proba, odabrani metodom slučajnog uzorka, ništa više.

Pominjem se i na to naše posljednje ljetovanje, vraćam sama sebi unazad svaki kadar prije no što potpuno složim sve slike, igram se montaže, montiram samo lijepe i dobro uspjele uspomene, hoću da boli, ali više ne boli, između nas je sada samo razvaljena praznina u vremenu, rupa na mjestu gdje smo stajali mi, mladi, nasmijani, bezbrižni, i sav taj naš prošli život izgleda mi kao kada danas gledam slike ovog Mostara, porušenog, bez mirisa tih boljih, zauvijek prošlih života, i ne mogu, a da ne pomislim kako na njima nedostaje, nenadoknadivo, onaj prelijepi vitki most, sav od naše svjetlosti satkan, od naše mladosti, od te Ljubavi, baš kao onaj, Hajrudinov.

(Zapisano 10. novembra 1993. godine, u kolektivnom smeštaju Zvezdani gaj, dan nakon što je srušen Stari most u Mostaru.)

---