Iz udruženja
Krpeljska napast
- Detalji
- Vojislav Ananić; Banija Online
- Kultura
- 1374
Kao i svake godine, i ove su godine, s pojavom proleća i zelenila u prirodi, došli i krpelji. Stručnjaci iz oblasti zaštite bilja, već po ko zna koji put, opominju građanstvo da se čuva krpelja. Ima njih ne samo u proleće, već se nađu prikačeni na koži ovaca pa i krava, tokom čitave godine.Krpelj je čudnovata životinjica koja živi sišući krv drugih sisavaca. U proleće, boravi najčešće po tek ozelenelom drveću i šiblju, i, tamo gde se ne prska, opasnost i za decu, a i odrasle. Naročito su ugrožena deca koju roditelji i izvode u prirodu i u zelenilo. A i ona jedva čekaju da se nađu u nekom parku, sa klupama za sedenje, ljuljaškama, klackalicama... Tu im je i najmilije da se igraju, tu sretnu i svoje drugare iz zabavišta ili škole. A cika i vriska te dečurlije, samo odjekuje, smetaju ponekad i starijima. Kad im roditelji i primete prilikom kupanja, da im se prikačio neki „neželjeni gost“, onda moraju do lekara da ih oslobodi toga „gosta“.
Nisu samo deca izložena opasnosti od najezde krpelja, napadaju oni i odrasle osobe. Neko, ko je već iskusan u tome, obavi posao na vreme, čim primeti nezvanog gosta, tako što uhvati glavu krpelja nekakvim kleštima ili kombinirkama i okrene je u obrnutom smeru kazaljki na satu. Najčešće i uspevaju da krpelja odmah izvade iz svoje kože, ali, oni neiskusniji, bolje da tako nešto ni ne pokušavaju. Najgora mogućnost je da odvoje krpelju glavu sa svoje kože, no, ako mu ostanu pipci duboko zariveni unutra, kao da ništa nisu ni uradili. Još ako poslušaju i one bapske „recepte“ da prvo ugroženo mesto namažu uljem, petrolejom, benzinom ili alkoholom kako bi krpelja na neki način onesvestili i omogućili mu da tada opusti svoje pipke, čine još veću grešku. Jer, tada obično uspevaju da mu „skinu“ samo glavu a pipci ostaju u telu i luče razne svoje tekućine koje dovode i do težih oboljenja, kao što je legionarska bolest, na primer. Tada se mora i duže boraviti u specijalnim zdravstvenim ustanovama i biti pod strogim nadzorom stručnog medicinskog osoblja.
Sve to je dobro znao i moj dugogodišnji prijatelj iz susednog grada, inače, direktor jedne prosvetne ustanove. Bar on je morao da zna sve o krpeljima i da skreće pažnju na njih deci svoje ustanove, kad se za to ukaže prilika. Dođe on jednoga dana kod nas, ne prvi put, ali, vidim da je nekako snužden, da ga muči neka mora. Nabacim mu to uz razgovor, a njemu sramota, spleo se k'o pile u kučine. Pokušavam i dalje da ga odobrovoljim i nateram da mi kaže o čemu se radi, a on i dalje samo crveni u licu, skriva pogled, k'o bajagi se smeška, a očito, krije nešto u sebi.
Kad ostadosmo sami, nas dvojica muškaraca, a on mi se sam poveri:
„Ne znam šta da radim. Sinoć, dođem iz voćnjaka, odem da se po običaju, istuširam, kad ono, vidim da mi je, da prostiš, ona muška stvar nešto pocrvenela i da me pomalo svrducka. Pogledam bolje, kad ono, zavuk'o mi se krpelj unutra, sav nabrek'o od krvi. Uhvati me živa sramota, šta sad da radim i kome da se za pomoć obratim. Ne smem ni ženi svojoj ništa da kažem, jer će me tek ona uzeti ’na mindroc’. Nego, eto, ja došao do tebe, pomagaj ako ikako možeš. U mome mestu, znaš i sam, svi me znaju, i ako se dozna, puće bruka, zadirkivaće me svi redom. Zato sam i došao do tebe, pomagaj, brate, ako ikako možeš. Ti poznaješ ove ovde lekare kod tebe, pa sredi nekako, da to niko ne sazna. Ako si mi prijatelj, učini mi to i spasi me od bede i bruke.“
Ja sam, naravno, bio spreman da mu pomognem, no, u sebi pomislih, da ga i ja malo zadirkujem. Kažem mu, kao, gde ću ja za tako nešto nekog i moliti, pa posle o meni da pričaju.
„Nego“, kažem, „bolje da ti nabreklo nešto drugo a ne krpelj, žena bi ti se obradovala“, a ja, otkud znam u kakvoj si ti šteti bio i gde. On me samo začuđeno pogleda i veli, mislio je da sam mu prijatelj i da ću mu pomoći. Ta, ni svom bratu nije muku svoju kaziv'o. I on bi ga zadirkiv'o.
I dalje se pravim „nevešt“, „Toša“, a u sebi hoću da puknem od smeha. Primeti on to i kao, zameri mi da mu nisam pravi prijatelj.
„Ne znaš ti, kaže, šta je krpelj. On i kad padne na tebe, neće odma' da te ugrize, nego se, kurva, uvuče ispod odeće, do kože. Ide tako i mili ti, a sve traži ono najmekše mesto gde da te ugrize i da ti se krvi napije“.
Kad on reče, „ono najmekše mesto“, a ja prsnuh u gromoglasan smeh.
„Otkud, kažem, baš to mesto, pa da je još najmekše“!
Vidi i on da je meni do zafrkancije, a i ja da ću izgubiti prijatelja, budem li ovako nastavio.
„Hajde“, kažem, „nazvaću nekoga iz 'Hitne pomoći' , pa neka te reše bede. Samo, drugi put, nemoj da ideš u švaleraciju u tek olistalu prirodu. Ja te onda neću vaditi iz g..... “.
Naljuti se on i krenu da ide. Ja ga zadržah i rekoh da se samo šalim. Naravno, pozvah odmah „Hitnu pomoć“ i oni, na moje reči, dođoše brzo. Šofer, medicinska sestra i doktorica, žena u najboljim godinama, moja dobra poznanica. Šofer osta u kolima, a njih dve, čim uđoše unutra, zatražiše pacijenta i upitaše u čemu je problem.
Moj prijatelj tek sad posumlja da sam mu to sve ja namestio namerno, ušeprtlja se, poče da zamuckuje, mene nekako čudno pogleduje, a pred doktoricom obara pogled. A sad, šta je, tu je, pomisli u sebi. Kaže doktorici šta ga snađe i gde ga krpelj ubode, a ona uz osmeh samo odgovori da se i to dešava. Naredi mu da se skine, a kad vide da mu prilazi mlađana medicinska sestra sa pincetom u ruci, on se još više zbuni.
„Hajde, hajde“, reče doktorica, „nije to ništa. Viđali smo mi i gorih stvari u našoj praksi“.
Kad ga sestra konačno reši svih muka, mom prijatelju pade kamen sa srca. Poče i on da se smeje i šali, a doktorica ga, kao, ukori i upozori. On se opet nađe u „nebranom grožđu“, al' kad shvati da je to sve šale radi, prasnu i on u smeh i obeća doktorici da će je častiti jer su ga rešili bruke. Ja ga upozorih da pazi šta govori, jer je doktorica udata žena i ugledna osoba.
A, onda, bi i njemu dosta svega. Razumede da ga zezamo i da na njegovoj muci šalu zbijamo, te nam se i sam u tome pridruži. Nije, reče, ni očekivao ni doživeo toliku zafrkanciju. E, pa kad je već tako moralo da bude, neka bude. Važno da se on rešio krpelja na nezgodnom mestu. Šta bi mu tek žena rekla da ga je tamo videla?!
Vojislav Ananić





"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"