Problem pripovijedanja

U generaciji savremenih krajiških pisaca, ili srpskih pisaca iz Hrvatske, snagom svoje pripovjedačke umjetnosti/umješnosti izdvojio se Mirko Demić (Gornji Klasnić, Glina, 1964. godine) koji se po osnovnim krakteristikama do sada objavljenih djela ubraja u tipične predstavnike posmodernističke epohe, iako sud o tome nikako nije jednostavan, i nimalo jednoznačan, uvijek je na ispitu, i među otvorenim nepoznanicama.

Okarakterisan kao autor koji po primjeni inovativnih ideja spada u najradikalnije krajiške književnike (D. Ivanić), Demić od globalnih do parcijalnih modela „razara“ strukturu „klasičkog“ proznog diskursa, težeći da fantastikom i epizodnošću otvori novu mogućnost viđenja svijeta i djela kao samog po sebi dovoljnog.Rukopisi Mirka Demića, kako su to već konstatovali mnogi autori/čitaoci, obilježeni su značajem citatnosti, kao i esjističkim, poetskim i autobiografskim elementima, pri čemu djelo, u izvjesnoj mjeri, postaje „neobična“, nenarativna materija, u kojoj nemogućnost jasnog određenja teksta uspostavlja korelativni odnos sa vječnom polemikom, smrću i ontološkim naslagama ljudskog duha.

Sažetost u jeziku i isprekidanost govora, u nekim jedinicama mjestimično svedenog gotovo na zamuckivanje, odslikava sve antagonizme između onog što se željelo kazati i konačno kazanog, onaj međuprostor u koji je smještena osebujnost priče, njena cjelovitost i punoća.

Samo usmjerenje koje je roman dobio još od epohe realizma, kada je krenuo u obilježavanje što vjerodostojnijeg oblikovanja svakidašnjice, po zakonitostima vječnih promjena, neminovno je dovelo do sve naglašenije dokumentarnosti. Čitaocu se, dakle, gotovo i ne ostavlja mogućnost da ustanovi/uspostavi razliku između dokumentarnog i fikcionalnog, između istorijskih činjenica i piščeve imaginacije. Homogenost ova dva postupka narušava se tek pravilno odmjerenim i ravnomjernim literarnim istupima koji se koristi za raspravu o širokom krugu tema, od egistencijane suštine, do problema teksta i pisanja, odnosno pripovijedanja, čime se djelo lišava hronološke suvoparnosti.

Đorđe Brujić: Glinska srijeda

Pričanje, odnosno pripovijedanje, označeno vatrom kao suštinskim simbolom, i pričalac/pripovjedalac, kao medijum u čijim se psihološkim slojevima taloži narativna masa, uvedeni su na mjesto centralne podloge sa koje se reflektuju sve elementarne kategorije svijeta i čovjeka u njemu.

Evo kako Demić govori o tome: „Mora da je zaredila kakva boleština među ljudima i stokom, među rečima i rečenicama, kad nanovo treba živu vatu priče vaditi“. Ili: „Da bi se vatra priče razgorela, ponekad je potrebno duvati iz punih pluća. Treba li podsećati kako se nekima desilo da, pri tome izduvaju vlastitu dušu?“; dalje: „Ako postoji vatra priče, ona se svakako nalazi u blizini fabule, no nikada nije fabula sama“. Karakterističan je, svakako, i sljedeći primjer: „Male priče (...) tek su deo svlaka kojeg je Velika Priča odbacila u nekom od svojih čestih presvlačenja“.

Otvorenost komunikacijskog kanala na liniji autor – konzument, u skladu sa modernom formom i iskonskom svrhom pripovijedanja, ostavlja mogućnost nadgradnje djela i proširuju njihovu interaktivnu saradnju. Pisac u tajne rukopisa i pisanja uvodi čitaoca kao saučesnika, prepuštajući mu dio tereta i odgovornosti pred samim sobom.

Cijelo književno djelo Mirka Demića potvrđuje teoriju otvorene strukture romana/priče, njegovog stalnog transformisanja i trajne nedovršenosti.

A evo šta sam autor kroz sopstvenu poetiku kaže: „Našli smo se u jeziku koji je ostao bez priče. Kreće se, a pogledom bludi unazad. Svojim izlaskom iz jezika, ogromna telesina priče ostavila je za sobom iznenađujuće veliku pustoš. (Preostalo nam je jedino o njoj pričati i pisati.) Predstoji nam pažljivo istraživati nabore i ulegnuće u jeziku, stvorena pristiskom celulita umirućeg sveždera. (Nema ništa izvan nje – sve je progutala, ostajući, tako, bez hrane)“.

Možda bi se ovdje valjalo sjetiti hermeneutičkog kolaža dekonstrukcije kao postupka različitih čitanja jednog teksta, bez nade i pretpostavke da postoji konačno značenje koje bi nakon svega mogli usvojiti, i u njemu spokojno usnuti. Ili postrukturalističkog mišljenja o jeziku koji prestaje da bude odledalo stvarnosti, i postaje prozor kroz čiju modrinu samo protiče njena unutrašnjost.

Đorđe Brujić