U Udruženju književnika Srbije promovisana nova knjiga Slobodana Amanovića "Kad cikne zvono“

BEOGRAD - U prostorijama Udruženja književnika Srbije (Francuska 7) 17. novembra je predstavljena nova knjiga Slobodana Amanovića Kad cikne zvono. O knjizi su pored autora govorili novinar Danko Perić i Dobrivoje Kašić, a odlomke iz knjige čitala je glumica Maja Kolundžija Zoroe. Urednik promocije bio je Vidak Maslovarić.

Slobodan Amanović je rođen u Vrbniku kod Knina gdje je završio osnovnu školu. U Kninu je završio Gimnaziju opšteg smjera, i nastavlja studije u Splitu. Svoj život i rad vezuje za Dalmaciju sve do 1995. godine. Od tada živi i radi u Beogradu. Slikarstvom se bavi već 50 godina, njegove slike se nalaze u muzejima i kolekcijama širom svijeta. Član je ULUS-a. Objavio je pet romana (Posljednji smokvin list, Kob, Devorni, Kuridža i Kad cikne zvono) i rječnik Riječi Vrbnika i kninskog kraja. Član je Udruženja književnika Srbije i saradnik je književnik novina Svitak iz Požege.

Novinar i publicista Danko Perić navodi da je Slobodanu Amanoviću mnogo toga polazilo za rukom u šta se uvjerio još za vrijeme zajedničkih gimnazijskih dana.

- Sjećam se kada je trčao na 100 metara i postigao nevjerovatan rezultat da su ljudi mislili da štoperica nije u redu. Mislim da ga je u šahu moglo pobijediti možda njih dvoje, troje koji su prvokategornici. Negdje u trećem ili četvrtom razredu gimnazije rekao mi je na nekom odmoru da ću mu ja govoriti na otvaranju prve izložbe i napisati mu tekst za katalog.

Perić navodi da ozbiljna sociološka istraživanja kažu da je ono što se dešava sa kulturom sjećanja Krajišnika jače od bilo čega i koga, čak u svjetskim razmjerama.

- Roman Kad cikne zvono je neka vrsta romana rijeke. Gledamo jednu porodicu, Bosnić. Radnja je locirana u Podinarju i ono sa čim Podinarje graniči - tromeđom. Tromeđa koja je iznjedrila sve moguće junake i koja je krvarila na sve moguće načine. Kroz živote Bosnića autor priča koji su se istorijske turbulencije dešavale na tom području. Priča o zlu među ljudima, i onom kako je običan svijet bio stalno prisiljen da se bori za koru hljeba i malo slobode.


Ono što povezuje likove u knjizi su teške tragedije koje se dešavaju iz generacije u generaciju.

- One dolaze do konačnog simbola, a to je Željko Milivojević kojeg ne znaju samo Kninjani. Student koji je poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima. U knjizi ima mnogo istinitih događaja i ličnosti, kada čovjek čita knjigu mora da uzme olovku i papir, da zapisuje kako bi jasno znao ko je kome istorijska paralela.

Perić je rekao da je pročitao sve Amanovićeve romane i Rječnik dalmatinskih izraza i da mu je drago što pripada generaciji koja je išla u istu školu i u isto vrijeme sa Slobodanom.

Dobrivoje Kašić kaže da su Amanovićeve knjige na njega ostavile dubok i jak utisak.

- Zaista imponuje njegova svestranost. U mladosti je bio atletičar, prava dinarska atleta, trčao je na 100 metara za 11 sekundi. Motori su mu bili strast, jezdio je na relaciji Knin - Šibenik - Split. Slobodan najčešće slika crkve, vodenice, mlinove. Kada posmatram njegove slike vodenica, imam osjećaj da kroz njih protiču rijeke. Tako zorno ih prikazuje.

Kašić kaže da je Amanović slikar koji se preobrazio u romanopisca, prozaistu. Koji je od njih dvojice u njemu bolji?

- Po meni, zajedno su najbolji, a kada je trebalo pero i četkicu je zamijenio i puškom, bio je i ranjavan, ali je sačuvao svoju mentalnu i fizičku snagu. Ono što posebno želim da istaknem da Slobodan svima prilazi kao poštenom čovjeku, ali nisam siguran da se drugi prema njemu tako odnose. Pravi Dinarac, pomalo brz na jeziku, u verbalnom, a oštar u pisanom obliku, ali uvijek spreman za opraštanje.

Amanović kroz svoje romane čuva istoriju svoga naroda od falsifikata. Zavičaj za njega je svetinja. Zavičaj nije samo predio nego transcendencija izvan granica iskustva.

- Svoj zavičaj on nosi u duši punoj nostalgije, kao privilegaija nas starijih. Ne žali se jer zna da čovjeka ne spasava mjesto gdje živi i radi, nego ga spasava način života. Pokušava svojim radom i djelima da pomjeri postojeće granice života. Bori se da bude ono što jeste, da potvrdi sebe.

Kad cikne zvono

U pisanju je kaže Kašić, Slobodan uvjerljiv i prijemčiv da se sve napisao prosto skladišti u našu svijest.

- Knjige i romani su mu kao voda. Njegovi romani su prava mjera i kultura jednog unesrećenog naroda. Njegova je istorija, ali i sadašnjost stvaralački identitet nacionalnog bića.

Slobodan Amanović se zahvalio svima koji su došli i naveo da je sve što je želio da kaže rekao u svojim knjigama i slikama.

- Želja mi je bila da spasim dio kulture i običaja naroda Krajine. Bilo bi mi drago da u srpskom biću ostane nešto i sa tog područja. Moram se zahvaliti podršci, svoje knjige sam sam finansirao. Mnogo su mi pomogli Milija Despotović i Mile Medić. Pisane su ijekavicom i nema stranih riječi. U tome mi je pomogla Snježana Stanišić, koja je urednica i lektorka mojih knjiga. Ona je zaista na jedan profesionalan način uredila roman. Veselin Nišavić je štampar. Knjige su opremljene sa motivima koje sam radio na ulju.

Amanović se zahvalio i porodici jer za sve ove knjige je trebalo mnogo strpljenja, ali i veliki broj sredstava.

- Knjiga je posvećena upravo porodici moje supruge, to je jedna detaljna istina. Radi se o sudbini porodice koja je nestala. Taj Željko koga je spominjao Danko Perić je bio njen brat od strica, ali i svi drugi junaci koji su izgubili živote na mističan način u neka vremena… Nijedna smrt nije temeljito prikazana kako se zaista desila.

Slobodan Amanović je Udruženju književnika Srbije poklonio portret pokojnog Milovana Vitezovića, koji ga je i primio u Udruženje književnika Srbije jer je bio predsjednik Udruženja.

Amanović se zahvalio na dolasku i predsjedniku Saveza Srba iz regiona Miodragu Linti.

Dragana Bokun; Srpsko kolo

Miljko J. Radanović