Esej o psovkama

Kultura je termin širokog značenja. Koristi se u objašnjenjima za sva dostignuća ljudskog razvoja, kako u društvenom, tako u privrednom i duhovnom životu čovjeka. Često čujemo za filmsku i muzičku kulturu, sportsku kulturu, ličnu i kulturu odjevanja, kulturu govora, itd.

Kakva nam je kultura govora? Da li koristimo književni jezik ili govor neke sredine, mjesta, odnosno žargon? Koliko govorni jezik kvarimo šatrovačkim izrazima?

U kontekstu izloženog, da li postoji kultura psovanja ili je uopšte uvredljivo spajati ta dva nepomirljiva termina. Psovka sigurno ne spada u kulturu, ali kao deo govornog jezika neizbežno je ne tretirati je, jer je sociološki fenomen, a nema naroda koji u svom jeziku nije razvijao i taj deo leksike.

Kada se za nekog kaže da je kulturan, to znači da je obrazovan, prosvjećen, oplemenjen, pošten. Istina, čovjek i bez velikog obrazovanja može biti kulturan i da unutar svoje familije stekne ostale spomenute vrijednosti iz kulture. Znači, stvar je vaspitanja i uticaja sredine na pojedinca.

Poznato je, da je dijete rođenjem ''tabula raza'' ili čista, odnosno izbrisana ploča, i da svoje znanje postepeno dobiva i upija iz okvira prve poznate grupe – porodice. Početak punjenja te ploče je najvažniji za razvoj djeteta, a kasnije veliki značaj ima obrazovanje, kao nadgradnja – od osnovnog do visokog.

Dijete, kao veliki upijač novih riječi, a odrastanjem i novih saznanja, čuje i neke neprimjerene riječi, koje se zavisno od situacije izgovore i izazovu pažnju. Svesno je da takvih riječi nema u normalnoj komunikaciji, i ako ih ponovi pred roditeljima dobiće savjet da se radi o prostim riječima, da je takvo izražavanje vulgarno i nedostojno čovjeka.

Da nije lako odrastati, dijete osjeti na prvim upozorenjima koje glase: ''Ne budi prost i prestani da psuješ!'' Time dolazimo do složene situacije, da neko za psovanje ima dozvolu, a neko zbog godina nema. Gdje je granica, da li je to punoljetstvo, odnosno šta činiti da se uopšte ne psuje? Istovremeno, zaboravljamo da je dijete samo imitator i da mu odgovara uloga odraslog.

Postavlja se pitanje, da li je moguće da se ne psuje!?

Ako analiziramo novo vrijeme u globalnom smislu, to je propala misija. Nažalost, nekultura se osjetno uvukla gotovo u sve društvene pore. Nastupila je medijska informativna agresija i tabloidizacija medija i života. Interes i sticanje bogatstva glavna je ljudska odlika danas. Ne preže se ni malo da se koristi i najveća verbalna grubost da se ostvari dobit. Ima izuzetaka i duhom bogatih pojedinaca i područja u kulturi koji se tome odupiru, ali po ofanzivi negativnosti bojim se za ishod.

U jedan holivudski film uložena su ogromna sredstva, odabran je cjenjeni reditelj i poznati glumac. Film pripada žanru: ''crna komedija'', ali skeptičan sam da li u sebi nosi i umetničke vrednosti, ako su u toku projekcije pedantni filmski statističari izbrojili oko 650 psovki, i čuveno ''fak''. Možemo govoriti i afirmativno. Da li bi poznati reditelj, otkrivam da je to ''Oskarovac'', Martin Skorceze, i glumac Leonardo Dikaprio, kasnije takođe ''Oskarovac'', uopšte prihvatili snimanje filma da nisu u scenariju prepoznali i mogućnost umjetničkog izražavanja. Objektivno, to su i postigli jer je film imao pet nominacija za ''Oskara'', između ostalih, za režiju i glavnog glumca. Film je poznat po simptomatičnim nazivu ''Vuk s Vol strita''.

Psovke se uveliko koriste i u modernoj književnosti, posebno mladi autori koji obrađuju urbane teme, u muzičkim tekstovima (istina manje), ali začudo i u pozorišnim predstavama ponekad čujemo psovku, jer navodno ima psihološku težinu. Možda je sve to kultura psovanja!

Ovih dana pročitao sam kljigu autora Nenada Jankovića – alijas dr Nele Karajlić, s naslovom: Solunska 28, III deo, o seksu, drogi i rokenrolu. Autor je na sebi svojstven način koristio i psovke. Negde je bila izražena velika britkost riječi. Obzirom na karakter djela, ipak, nisam osjetio da je oštrina psovke ugrozila sadržaj i poruku kljige. Osnovna nit o životu porodica kroz decenije dvadesetog vijeka na adresi Solunska 28 je zadržana. Istina, s korjenitim promjenama života u socijalističkoj Jugoslaviji. U novom društvenom sistemu živjelo se ponekad s velikom neizvjesnošću. Kao muzičar Nenad Janković je potpuno spoznao muzičku scenu u Jugoslaviji, i iskreno, u vješto pisanim dijalozima, uvjerio čitaoca o stvarnim problemima muzičkih grupa i izvođača, te menadžera u muzici. Ukoliko neki pojedinac poželi da se danas provjeri u muzičkim vodama u bilo kojoj formi, poželjno je da pročita navedeno književno djelo.

Konkretnije, u okviru ovog teksta, gde je autor pisane riječi koje čitate? Biću iskren, nisam sklon psovanju i prostačenju, ali ''omakne se'', i nesvjesno pobjegne. Nekad se iznenadim, pa nalazim opravdanje da je baš ovom prilikom trebalo opsovati, i da je psovka bila u funkciji trenutka. Znam da je slabo opravdanje jer čovek mora biti koncentrisan, istovremeno birati primjerene izraze dok govori. Srpski jezik je pun lijepih reči i lako je naći pravi termin.
Psovanje je postalo deo čovjekove prirode, a ispoljava se u raznim situacijama: u dobrom raspoloženju, tužnom trenutku, u afektu (razjarenost – napeto stanje psihe, stanje koje parališe svijest), u strasti, uzbuđenju, u vicu kada psovka daje snagu i ubjedljivost interpretatora, itd.

Sportski susreti, naročito fudbalski stadioni su bastioni psovanja. U izlivu navijačkih strasti, bilo to prema protivničkim igračima ili gledaocima, sudijama, ne biraju se riječi. Što je najinteresantnije, nema razlike između ljudi različitog obrazovanja. Na stadionu su svi – jedno! Govorno pražnjenje je zajedničko i uigrano. Poslije utakmice, odlazi se kućama kao da se nije ništa dogodilo. Istorijski gledano, da li se šta promijenilo od rimskih arena do danas!? Civilizacijski korak ipak je učinjen, nestao je ''palac'' koji se na nesreću aktera okretao i prema dolje.

Fudbal je specifična igra. Pokreće ga dribling i nadmudrivanje. U mlađim selekcijama, igrači zbog konstitucije i nedostatka snage i brzine, nisu oštri u startu. Loptu lako kontrolišu, ali i gube i na kraju, bez obzira na rezultat, obe ekipe su zadovoljne zbog provjere – koliko je tehnički i taktički savladana igra. Dolaskom u prvi tim stvari se potpuno mijenjaju. Psihologija igre je izrazito timska, nema iskakanja iz dogovorene koncepcije, osim dozvole koju imaju ključni igrači. Rezultat i bodovi su najvažniji. Ovo je sasvim obično, a gotovo isti pristup imaju i mali i veliki timovi bez obzira na takmičarsku ligu.
Živko Suzić, igrač fudbalskog kluba ''Banija'' iz Gline, bio je centarfor ekipe, i izraziti strelac. Navalni igrači su predmet stalnih napada u toku igre, ali i verbalnih, često prostih, od strane protivničkih čuvara. Suzić je provokacije izdržavao stojički, uvek uzdržano, svestan svoje igračke snage i talenta. Jedan od centarhalfova bio je nemoćan i otvoreno mu je opsovao sestru. Živko ima sestru Milicu koja je i danas živa. Mlada i lijepa bila je predmet pažnje, ali i bratove brige da je zaštiti. Nije pao u iskušenje da nastupi takođe prosto. Vrlo inteligentno je odgovorio kao da je ugledao najdražeg: ''O, gde si mili zete!''

Centarhalf se iznenadio odgovorom, posramio, i do kraja susreta ostao u granicama pristojnosti.

Čudnovato, čovek najčešće psuje ono što najviše voli. Ta loša osobina uglavnom je odlika muškaraca, iako to čine i žene, ali mnogo bezazlenije. Žena je mudra i suzdržana. U svom razvojnom kodu nije do kraja izgradila psovačke osobine, niti je imala tih ambicija.

Šta čovek najčešće psuje?
- majku,
- sestru,
- Boga,
- sunce,
- hleb.

Dušan Kovačević, dramski pisac u jednom interviju kaže, da naš narod dosta psuje, pa tako samo za ''sunce'' navodi nekoliko ''varijanti''. Psuje se:

- sunce žarko,
- sunce kalaisano,
- sunce neogrejano,
- sunce lebovo,
- sunce krvavo.

Zaista ''bogat'' vokabular, i vjekovno nadahnuće, jer kada se počelo ''sunce'' psovanjem prozivati - nije se odmah krenulo sa svih 5 (pet) varijanti.
Još je Vuk Karadžić sakupljajući narodne pjesme, izreke i mudrosti utvrdio da je narodna poezija puna erotike i dvosmislenih tekstova.

U objavljenoj knjizi ''Crven ban'', erotika ide toliko daleko da ponekad prelazi crvenu liniju. U SANU se čuvaju originalni tekstovi koji nisu za objavljivanje jer karakterom prelaze u ''književnu pornografiju''. Mogao bih navesti neku od tih pesama kao erotski dokaz, ali tekst treba završiti s mnogo nevinijim dosjetkama i pjesmama.

U zbirci pripovjedaka Steve Metikoša ''Moram ti ovo ispričati'', autor vješto ocjenjuje karakter banijskog čoveka u tužnim i veselim prilikama, pa i u muško ženskom ''erotskom dijalogu''. Dijalog se obično vodi i događa na prelu, u vreme mobe, slučajnim ili namernim susretima na puteljku, drumu, kod čuvanja stoke kada je pastirska inspiracija pojačana pitomim i zelenim okruženjem. Muškarac se obraća ženi (djevojci) dosjetkom, ali pažljivo i s mjerom, jer bi javno obraćanje prostim riječima bila uvreda, posebno za djevojku, što njena rodbina ne bi oprostila.

Sve što javno i glasno nije rečeno, nego licem u lice, toleriše se, i to je dio života, naročito kada se iskušava mladost. Ipak, i muškarac i žena znaju koja je granica u dvosmislenom nadmudrivanju.

Banijski književnici Miloš Kordić i Nikola Vujčić pokazali su interes i za tu leksiku i napisali odlične članke. Miloš Kordić u knjizi – ''Bilo jednom na Baniji'', u VII dijelu , izdanje 2018. godine, i Vujčić u ''Raskovniku'', časopisu za književnost i kulturu Beograd, br. 71-72, 1993. godine.

Evo kratkog citata iz članka Miloša Kordića iz navedenog VII dijela, gdje uz primjere, na stranicama od 277 do 287 piše o ''psovkama i njima bliskim izrazima'': ''Psovke koje su se mogle čuti i zapisati kao jedno od leksičkih vrijednosti nematerijalnog kulturnog blaga srpskog naroda Banije bezbrojne su i još uvijek neistražene. Kao i izrazi nipodaštavanja koji su i ovdje u najužoj vezi. Na Baniji se dosta psovalo: i u ljutnji, i u tuzi, i u svakom zlu, ali se psovalo i u radosti, u šali. Nije bilo životne situacije u kojoj se nije psovalo i raznim izrazima nipodaštavalo.''

Ipak, u budućem vremenu sigurno je da će biti manje psovki, a više pažnje posvećeno domu, porodici, prijateljima i slučajnim poznanicima. Vrijeme u kojoj će uljudnost dominirati neminovno dolazi, jer se mijenjaju navike, ljudi se više obrazuju i posvećuju kulturi, kulturnom ophođenju, time i kulturi govora. Lijepa riječ uvijek je korisna. Čovjek će više putovati, biće brzi vozovi, autoputevi, više aerodroma – time i avio-taksi saobraćaja, planinskih hotela i vikendica za kratke boravke. Ovaj društveni napredak govori da će čovjek u budućnosti imati mnogo više ličnog vremena kojeg će posvetiti, sebi i porodici, inovacijama, itd. Ljudi će se družiti i mnogo vremena provoditi u prirodi. Tamo je oduvijek bila čovjekova sreća, a gdje se nalazi sreća nema neprimjerenih riječi.

Da je psovanja kod ljudi previše, konstatovali su protagonisti vica Haso i Huso koji su se dogovorili da će od tog važnog trenutka, ako već moraju biti u ''mačo'' trendu, psovati samo cvijeće.

Tako je Haso Husi psovao ''nanu'', a Huso prijatelju ''majčinu dušicu''.

Nema kraja, i najbolje je da smo tekst završili sa cvijećem.

Čedo Vukmirović