Ipak sam tamo gdje znadoh otići kad god je prilike bilo. Od djetinjstva. Tetki Anki i tetku Dušanu na Krsnu Slavu u Ledenik.
Mnogima, a i meni je tako. Oni koji su mi nešto značili, rasuše se na sve četri strane... Najveći dio nesta. Preseli se u vječnost...
Zovnem tako za Slave, rodbinu bližnju, poznate naše... Za Svetoga Đurđa, Mitra, Vrače, Aranćela, Nikolu, Gnjatiju, Stefana, Jovana, Časne Verige, Mratu... Pitam ih ko je doša. Ko sjedi za slavskim stolom. Svake godine ih manje. Slavska svijeća polako dogorijeva.
Dok se skroz ne ugasi....
Što bi reka u svojim pisanjima drug moj iz Dalmacije, Petar B. Popvić
za te naše stare:
"ONI NE UMIRU. ONI SE GASE ..."
Baš tako, nekako. Ko one naše žute voštanice. Kad onako dođu do svoga kraja. Kad suze voštane panu po žitu...
Prednoć, štapć uruke, pa u brda. Mi skoro pa nikad ne zakopavamo u ravnici. Gotovo uvijek u strmom.
Usput, otkinem par grančica mlada lista. Takvima se nekad uoči Ćurđa kitila kuća, štala, kuruzana, dvorište, ganjkovi ... Uvijek mi ih je bilo drago vidjeti kad trepere na proljetnom vjetru, kad me dočekaju, zataknuti za rogove kuće, ili na krila onih starinjskih prozora.
Nije moja Slava, al Đurća volim najviše, od djetinjstva. Što zbog najljepše ikone, mlada viteza sa kopljem, bijela konja... tije grana zelenih, proljeća, odlska u goste tetki i tetku...
. . .
Na zidu velike sobe par ramova sa slikama. Na zidu iznad kreveta ona starinjska. Kako smo znali reći, "povećana" slika familije. Likovi na slici po pravi, po nacrtani.
Iznad stola ram sa malim slikama. Anđa, tetkova sestra iz mlađih dana, nadimkom Beća. Rodbina iz Kanade, Amerike... Mica (Mileva) njiva. Moja sestra...u bijeloj haljinici sa mašnicama u rudlavoj crnoj kosi. Na ruci joj narukvica kupljena na zboru u Debeloj kosi. Svi smo je Lutkica zvali. Lijepa baš kaj lutka. Do nje tetak na požutjeloj sliki iz vojske. Sa drugom svojim. Oko krajeva slike ona bijela nazubljena pasica, sva popucala, "pojdena" na krajevima. Teči Nući ruski "špagin" na prsima. Graničar je bio. Iznad vojnih cokula povezane mu kamašne. Nakrivio malo kapu, nako "bećarski". A i sama slika stoji nekako nakošena. Par malih sličica unuka Igora i Nevena zataknuto u ćošak rasušenog drvenog okvira. Dolje desno skroz u ćošku, tetka i tetak za nekim rezbarenim visokim astalom. Mladi, ljepi... Tetka ima nekve gizdave bijele čarape. Slikana neđe kad su se "uzeli". Ispod slike natpis "Foto Varga - Karlovac"
Svadba im bila baš na Đurđa. Spojili Slavu i svatove. Bilo toplo vrijeme, vele. Ko danas.
Moj ćaća bio sa svojom momačkom ekipom u "čarojičarima". Kad veli on, puče neko od tetkovih svatova. Spustio kuburu u mraku nisko. Kugle i čavli samo žvišde iznad ušiju. Sastaviše još tri kubure. Čarojičari zalegli. Gang iz Bukvina gaja povadi svoje pucanjke, uzvratiše. Vele da su kaplaje samo letjele sa krova šajera (sjenika), i otpadali komadi daščannj obašve. Svatovi pod stolovima. Kasnije se "izmire", i dobro pogoste, podnapiju.
Već se razdanilo bilo. Sunce se iza Petrovca pomolilo. U povratku kući potuku se izmeću sebe na tratini ispred stare crkve "Svete Petke" na Kolariću. Stuku sva jaja što su "zaradili" pjevajući.
Tetka Anka i tetak Dušan (svi smo ih zvali Keba i Nuća...tako ih je krstio Slobo, komšijdko djete, dizan pod njivim krovom). imali su onisku drvenu kuću. Na njoj onaj starinjski kućni broj, 11. Pomalo zarđao. Zadnja kuća u Ledeniku.
Prilazim kući... Moji ostali još daleko dolje u putu od Joje. Tetka širi ruke:
- Evo nami najmilijeg gosta. Želje moga. Dajde da te tetka zeru poljubi.
Ti si meni kaj iz one pjesme od braće Bajića: - Rodila majka sina junaka, momčića ponosna.
Kosa svilena, usta rumena, ponos je oca svog....
Prelazim preko visokog kućnog praga starinshe kuće. Miriše tetkina slavska juva sa širokim rezancima... Povca na stolu. Slavska svijeća gori.
Kuća je unutra bila krečena po brvnima. Uz prozor do starinjskig kredenca visi Sveti Ćurađ, na bijelome konju. Kopljem ubiva aždahu. Rep joj flekav zeru, o fajtine valjda. Izvljefila joj boja. "Pozlaćeni" ramić uvatla rđa od starine. Iznad Ćurća zatisnut ogranak sa mladim bukovim lišćem, donešenim sinoć prednoć iz Bunovca. Zaštitnik je svih Vukobratovića u Ledeniku. Da se razlikuju od drugih Vukobratovića, imaju " špicnamet" ko i svi kod nas. Zovu ih Rujani (drugi su Palidžani, Rusovi, Ćulege, Jojni ...)
Toplo je, južna neka. Cvrčci se čuju. Nebo puno zvjezda. Voštanice dogorjevaju. Spuštam se sa groblja. Kod Rusovih se čuje pjesma. Još nas ima.
Na putu me srete Nešo Veljkov. Zovnu me da svratim. Bi milo njemu i Brani što svratih na Slavu, njiovog Đurđa.
A i meni ...
Na Đurđevdan 2024. Ledenik (Kupljenska) Vojnić Kordun
Đurđevdan je, 
