Zavičaj

Čovjek je istina! Istina je čovjek! Kada se rodi, rodio se čovjek. Kada iz života ode, otišao je čovjek. Na vječnom je kosmičkom putu, sa sjenom ili u sjeni. Ponekad mi se učini da je tako i sa zavičajem.

Šta je zavičaj i šta ga čini? Veoma teško pitanje. Studirajući na Pedagoškoj akademiji, od cjenjenih profesora sam slušao razna mišljenja, pa i definicije o zavičaju. Možda je najbliža istini ona najjednostavnija, iskazana u slobodnoj interpretaciji uglavnom svima poznata, a glasi: Zavičaj se ne može teritorijalno tačno odrediti, ali ako se popnemo na najbliže i najviše brdo i do kuda nam dopire pogled – to nam je zavičaj! Ovo je dosta istinito tumačenje. Ali, šta sa velikim gradovima, da li najviša građevina zamjenjuje najviše brdo? Šta je s ravnicom, sa kojom se šale duhovitom dosjetkom: Popnite se na najveću bundevu! Možda je ostrvo srednje veličine pravi odgovor za definiciju zavičaja jer su granice prirodno određene, iako i navedena jednostavnost dovoljno određuje smisao zavičaja.

Radost je moja da sam imao dva zavičaja - po rođenju, i po životu. Prvi je sa stjenovitom planinom, na Jadransko more naslonjen, a stijene i kamenjari prate cijeli kraj, pa su kroz vijekove i sa dušama ljudi srasli. Kraj se i u zeleno obukao, a šumovitim dijelom bljeska šesnaest bisernih jezera koja su prelivanjem kaskade izrodili i dušu mi opčinili. Dijete brzo shvati šta je lijepo, i za prirodu se veže najtananijom uzicom, uzicom osećanja.

Drugi zavičaj - po životu je pitom i blago brdovit, s mnogo izvora, rijeka, rječica i dobroćudnih šuma. Dugo sam muku vukao , dobri narod u oba zavičaja mudro kaže: muku mučio. Ni sa kim je nisam dijelio jer se čežnja dijeliti ne može. Čežnja se jedino pjesmi daruje. Na povratku sa školskih praznika uvijek sam uzicu osećanja i dobrotu kamenitog zavičaja nosio i s novim zavičajem čvrsto je vezao. Priroda je poput drugova i djevjke kada ih zavoliš, ne možeš bez njih. Moraš im oči vidjeti i glas čuti, nekad i ćutati jer je i ćutanje kao mir lijepo. Na pitomo brdo Pogledić sam odlazio, uzicu nosio i sa šumom, praveći jeku, razgovarao. Izvore sam otkrivao, ptičje čuđenje o novom stanovniku kroz cvrkut prepoznavao. Hrabrio ih, da me sutra s pjesmom o Poglediću obraduju, jer sam se vratio. Šumskim stazama sam ko manit trčao, između stabala uzicu pleo, i radostan za razgranato drvo - uzicu osjećanja zauvijek čvrsto vezao.

Eh, zavičaji! Vjerovatno je čitalac prepoznao da sam pjevao o LICI i BANIJI. O Plitvicama, o Solinama, brdu visoko iznad Dubokog, dijelu Bunića na Krbavskom polju, gdje sam uveče ležeći, zvijezde i Mliječni put upoznavao, i po Kosmosu mislima dalekim svjetovima putovao.

U pjesničkoj zbirci dječje poezije koju sam objavio, naslova: „Kad već žuriš da porasteš“ objavljenoj 2016. godine, otac i sin poetskim stihom govore o oba zavičaja.

OČI BOJE PLITVICA

Djede, imaš li još snage/ Da iz Bunića/ U rumen zore/ Kao povjetarac, blago,/ Nošen čudnovatim krilima/ Kreneš na Plitvička jezera.// Sjećam se, pričao si/ Da nisi kao stranac/ S fotoaparatom,/ Već očima slikao/ I milovao sedre,/ Nijemo promatrao jezera/ I slušao/ Muziku slapova, / A slike nosio u duši/ I stegnutim grudima.// Ne razumijem/ Da se slike nose u duši,/ Ali kad budem velik/ Kao tata, hoću.// Baka Evica smijala se/ Kad sam joj povjerio/ Da si je oženio/ Jer ima oči boje Plitvica,/ I rijeke Korane.// Moji drugovi su ushićeni/ Tvojom pričom da/ Kosmonautima dok lete/ Svijetle Plitvička jezera.// I oni ti vjeruj/ Ja mislim da su jezera/ Naše stado,/ A svjetlost njihovo runo.// A zimi,/ Da li Putalj još uvijek/ Ako ne prođe seoska/ Ili korenička ralica/ Pravi prtinu da / Vidiš jezera obučena/ U novu odjeću,/ Bijelu kao vjenčanica.// Govorio si da sedre/ Tada nabubre i uzvišeno/ Izrastu u naočita njedra,/ A slapovima naraste/ Srebrna kosa koju voda/ Češlja padajući.// Kad je sunce visoko/ I vrelim prstima/ Dodiruje tvoje obraze,/ Da li još kod/ Velikog slapa/ Prođeš ispod duge?// Ranije, kući si/ Poslije toga dolazio/ Nekako podmlađen,/ A baka te gledala/ Razdraganim i pomalo/ Suznim očima.// Kad porastem,/ Tražiću djevojku/ S imenom Korana,/I proći ispod/ Plitvičke duge.//

Pjevao sam o Glini, školskim drugovima, o mladosti na korzu gdje sam kasnije djevojku upoznao i do kraja života se emotivno vezao, o brdu Pogledić, gdje nas je zimi na skijalištu, kako pjesma kaže: „sunce mazilo, obraze grijalo, a brdo Pogledić samo se smijalo'', o nezaboravnom fudbalskom igralištu i starom kupalištu na desnoj obali rijeke Gline, na kojoj je sanjario omanji stari lipar i budio se u proljeće bujanjem grana i dolaskom prvih pčela „izletnica“ da upoznaju mjesta s prvom pašom.

Tu, ispod razgranatih lipa sjedili su već osunčani kupači tražeći hladovinu da se odmore od darežljivog sunca, da bi mu se nakon povremeno i uzavrelog razgovora vraćali.

NA OBALI RIJEKE GLINE , pjesma ( iz zbirke: Kad već žuriš da porasteš)

Na zelenom obodu grada
I obali rijeke Gline,
Između sjenki starih lipa
Oživjelo kupalište Kabine.
Ljeto je primoralo školu
Da poljubi đake svoje,
I da osunčano kupalište
Dobije šarene i bikini boje.
Neki već tamni kupači
Plivaju ko lopoč u vodi,
Dokonim i manje hrabrim
Sunčanje i hlad više godi.
A nizvodno, iskusniji plivači
Vraćaju treptaj vodenom bljesku,
Predajući skladna tijela
Toplom poluotočkom pijesku.

Imao sam lijepo djetinjstvo i beskrajnu sreću dječaka da mu je porodična kuća izgrađena, a kasnije se potvrdilo, na najsadržajnijem mjestu u gradu. U tom zamišljenom gradskom krugu od oko 300 metara nalazile su se važne ustanove i zeleni dijelovi grada: Osnovna škola, Opštinski sud, Šumarija, kasnije nova Pošta, hotel Kasina, Autobusni kolodvor, Skupština opštine, Policijska stanica, Opštinski sud, jedan dio korza, Gradsko kupalište, Fudbalsko igralište i rijeka Glina. Gradski park krasio je sredinu ovog dijela urbanistički dobro postavljenog grada. Park, iako je danas star preko 160 godina, još uvijek je mladić u odnosu na grad, koji je kroz istoriju postao grad – mučenik. Zbog velike ljudske nesreće koju je moj narod doživio u Drugom svjetskom ratu i učinjenom zločinu u pravoslavnoj crkvi Presvete Bogorodice 1941. godine, zatim, odlukom hrvatskog Sabora 1990. godine Srbi gube državotvornost, iako su tokom rata u okviru partizanskog pokreta u borbi protiv fašista i kvislinga dali najveće žrtve i bili najzaslužniji za stvaranje Republike Hrvatske, da bi 1995. godine nakon izdašne vojne pomoći stranih sila Hrvatima, Srbi napustili vjekovna ognjišta na prostoru Republike Srpske Krajine (Dalmacija, Lika, Banija, Kordun i dijelovi istočne i zapadne Slavonije).

No, da se vratim Glinskom parku, koji će u mojoj duši ostati kao ze lena oaza. Park je lebdio u čudesnoj igri između zbilje i probuđene mašte, gdje je šetač čuvao ključ parkove kolažne bašte. Klupe pored staza dostojanstveno su u tišini parka čekale čovjeka i njegovu sreću. Tu omudren, izlaskom iz tinedžerskog vremena (ili kako su nam roditelji govorili realnije – vremena puberteta), a ulaskom u doba punoljetstva, sklapajući mozaik , otkrijem tačku u vaseljeni, mikrokosmos, mali gradski prostor, put veličine nepunih stotinu metara koji je vodio od parka, preko glavne ulice do moje porodične kuće. U toj savršenoj maloj prostornoj cjelini koje nisam bio svjestan, a lako je nosio u duši sretao sam i otvorenije prilazio komšijama i drugarima iz djetinjstva.

U veselom i iskrenom razgovoru satkanom od razumijevanja, istovremeno sam dobivao potreban mir iz kog je izvirala nada.

FILIGRAN (pjesma iz rukopisa)

Ljetno je popodne. Miris rijeke
i vrisak djece na kupalištu
izazivaju čula i maštu.
Dvorište porodične kuće
miluje prošireni dio obale,
a sunce je od vinove loze
sačinilo heklanu sjenku.
Sjedim za kamenim stolom
i primjećujem bezbroj isheklanih
likova kao da ih je majka svojim
veštim prstima na tabletiću sazdala.
Potom, igrom sunčanih zraka
i varljivog oka, na sjenci ugledam
i ne dopuštam da mi pobjegne utisak,
dok gledam čas čipku, čas najljepši filigran.
Iz dvorišne filigranske radionice
Osluškujem, kako me tiho priziva
stari lipar na kupalištu, da svratim
pre nego što sunce posustane.

Glina je voljela lipu, a lipa je voljela glinski korzo. Korzo je zauzimao prostor gotovo cijele glavne ulice, tada naziva – Žrtava fašizma. Na sredini ulice , u dijelu između hotela Kasine i slastičarnice vlasništvo Ljutfija i Milke Muratović, nalazila se lipa čiji opojan miris osjećam i danas. Viđao sam po gradovima takođe lipe, ali poput glinske zelene ljepotice ni jedna me nije ljepotom i mirisom tako opčinila. Nasuprot lipe nalazila se lijepa kuća u kojoj je stanovao naočit mladić, dobrog i finog vaspitanja, drugar, odličan rukometš i harmonikaš – Stanislav Janjanin „Inek“. Moje društvo, mladići i djevojke s kojima sam se svakodnevno nalazio na korzu: Vukašin Zorić, Đorđe Ličina, brat Vukašin Vukmirović, Živko Ivanić „Žorž“, Zlata Idžaković, Rada Badrić i Nada Baltić, to nezaboravno mirišljavo drvo i dio korza nazvali smo - kod Inekove lipe. Inek je bio omiljn mladić. Vrlo riječit i komunikativan, uglađen, sportista, lako je nalazio razumijevanje kod svoje i mlađe generacije. Mlađi sam od Ineka i tada nisam mogao shvatiti njegov nagli odlazak iz života u 28 godini. Inekova lipa svake godine i dalje je cvjetala i junom korzu davala jedinstven proljetni miris. .

INEKOVA LIPA (Iz rukopisa: Pjesme o Glini i životu)

Lijep mladić izazvao tugu
Zbog bijeloga zrnca prestao da sniva,
Bolest tešku, čemernu i dugu
Zamijenio ćutnjom kako to već biva.
Ispred doma ostavio drvo
Koje junom žutu pelud sipa,
To je ljetu radovanje prvo
Jer mirisom cvjeta Inekova lipa.

Eh zavičaju! U dubini srca ti si moj zatočenik. Tu imaš potpunu slobodu da me voliš i ne voliš, da se ljutiš i da maštaš i da radiš šta ti je volja!

Čudan je to kazamat. Ali volio bih da i ja provodim slično vrijeme u tvom srcu. Slušao bih otkucaje i birao samo one gdje pjevaš, pjevaš, pjevaš i one gdje smo radosni i gdje se smijemo. Vidiš, dragi zavičaju, poistovjetio sam te sa čovjekom. A i koja je razlika ? I ti imaš dušu i tijelo.

Čedo Vukmirović
Beograd,
29.12.2024. godine