Razmisli

Ilustracija | Pixabay

Razmišljaš li o životu kada ti je teško, i da težak život moraš cijeniti. Lako je živjeti poput ruže puzavice koja se penje u visine i sa povlašćenog položaja posmatra sićušne travke. Lagodan život gledamo raširenih očiju i lako sve zaboravljamo, iz obijesti, a u tako hranjenoj oholosti potaman se uvijek podrazumijeva. Ipak, kada ti je teško, ali i kada ti je lijepo, zahvalan si ocu i majci jer su te satkali jedinstvenog – od papilarnih linjia, psihičkog sklopa, karaktera i talenta do spoljnog izgleda. I da je svaki čovjek poput tebe takođe jedinstven i da je ta različitost velika sreća za planetu. A kad se preselimo iz života, ne možemo biti ponovljeni i tvoj klon nikada ne može biti TI! Razmisli o životu i ulozi čovjeka u životu. Budi ruža puzavica, ali i sićušna travka.

TRAŽENjE ISTINE

Ogledalo, ogledalce!
Od postanka imaš čist obraz i dosljedno nas vraćaš u stvarnost.
Ti znaš da je za donošenje odluke važan prvi utisak.
Zavolio sam te onog trenutka kad sam prvi put na tvom licu ugledao
majčine oči.
Gledao sam te iz majčinog naručja.
Podigla me je da pogledam svoje oči, a gledao sam njene.
Majčine oči drugačijhu su svjetlost davale s tvog obraza.
Ta svjetlost dugo me je pratila, da bih je ponovo našao i prepoznao u
mojoj porodici, kod najvoljenijih, supruge i djeteta.
Volim tu umiljatost koja je pokretala obje porodice.
Trebalo je proći toliko vremena da otkrijem da me tokom života prati
porodična svjetlost radosti, ljubavi i dobrote.
I da druge familije imaju svoju svjetlost i da radost, ljubav i dobrota čovjeka
prate od iskona.
Čovjek je tako i opstao.
Ogledalce, da li me uhvatiš kako maštam u tvojoj dubini, poput istančane
slikarske perspektive, u zagonetnoj udaljenosti gdje nove dimenzije određuju
pravila i vrijeme, a Atlantida sniva i čeka u tišini.
Možda je dobro da ništa ne pamtiš, niti te muči sjećanje.
Ne trudiš se da utičeš na naše emocije.
Slikom koju poklanjaš uvijek nudiš novo vrijeme.
Čovjek je kao TI, žuri u budućnost da tamo traži istinu.

Čovjekova duša je puna kada se jave zaljubljenost ili ljubav, ta dva izuzetno prijatna osjećanja. Nekad je to neobjašnjivo, kao da je u duši nešto kliknulo, pa se lepršavost, i srca i misli lako prepoznaju na licu. Tu lepršavu sreću želja tjera da se još sa nekim podijeli, a svijest govori da je sreća lična – samo zaljubljenog ili vonjenog. Vratio sam se u tinejdžesko i mladalačko doba iz kojeg je ispjevana pjesma: Kako je lijepo biti zaljubljen (Zbirka – Kad već žuriš da porasteš (2017.)).

Eh, kako je lijepo biti zaljubljen, i kad ti se u dušu useli djevojčica, i znaš da joj je tu mjesto, i da si baš nju čekao, i za nju čuvao prijesto.//

Ti ne znaš da li je to doletjela sreća, /Il' u tebi nešto živo pliva, / I nigdje ti nema mjesta, / Šta se to u tvojoj glavi zbiva.//

Tumaraš u školu, / Površno pratiš sate, / A profesori k'o roditelji, / O obrazovanju neprekidno mlate.//

Prođe dan, i drugi dan, / Ne može misao da odoli. / Uselila se jedna djevojčica, glava je teška, često s potiljkom u prekrštenim dlanovima, a ne boli. //

I te dosadne knjige! / Kako nisu dosadne, kad je uvijek ista stranica. / Svakodnevno slušaš; Uči! Uči! A imaš potrebu da razmišljaš o sebi, i još nekom, / Valjda i kod učenja postoji granica. //

Dosadni su i nerazumni, i tvoji drugovi. / Kao, prešli su tu prvu zaljubljeničku liniju. / Okrenuti su ozbiljnim stvarima, gdje će na ljetovanje i bikiniju. //

A djevojčica ne izlazi iz pomućene glave. / Zašto te ne primjećuje?/ Možda bi bilo ljepše da ti samo povremeno misli posjećuje./

Nestrpljiv si, i ponekad nestalan. / Zar misliš da ona iste talase ne osluškuje? / Zar stvarno misliš da ne zna da nekog usrećuje.//

Eh, kako je lijepo biti zaljubljen, / I kad ti se u dušu useli djevojčica, / I znaš da joj je tu mjesto, /I da si baš nju čekao, / I za nju čuvao prijesto. //

I uvijek je gotovo tako, mladost sluti da ju trka za prijesto uskoro čeka. I osjeća da se nešto neobično valja i dolazi iz daleka. A da li je?

SUNCE ZA UKRAS

Stojim u predvorju četvorospratnice.
Zimsko je vrijeme.
Hladno je jutro.
Napolju uslijed opreznog hoda odjekuje promjenjiva pjesma
škripe starog snijega.
Čuje se otvaranje vrata, a iz pojedinih stanova ubrzano zbog posla
izlaze ne rasanjeni spavači.
Pjesme ključeva u bravama vrata, bat koraka i tonska skala dobivena na
stepenišnoj klavijaturi, hodniku daje nov smisao.
Kao u koncertnoj dvorani, slušajući muziku hodnika, osjećam da bilježim
taktove notnog pisma.
U predvorju, probuđeni stanari susreću mladog nepoznatog čovjeka
u dugačkom oker kaputu.
Uz pozdrav – dobro jutro, gledamo se u oči, i ćuteći rastajemo.
U oči ću gledati čovjeka koji radi protiv čovjeka.
Ne znam ko je, mora ga prepoznati moja policijska slutnja.
Sunce se stidljivo javlja, više za ukras.
Povremeno, ispred zgrade vozeći se laganno u civilnom automobilu
dvojica kolega pogledom provjeravaju ulaz.
Gledamo se u oči!
Kod sve trojice prisutna je zebnja, ali i odlučnost.
Shvatio sam da se još provjerava telefonska anonimna pretnja o diverziji
objekta.
Motiv, kako provera i razgovori utvrđuju - ćuti u zgradi.
S ćutanjem se i sam družim.
Sunce već dugo pozdravlja dan.
Pozdravilo je i našu grupu koja je u motivu
pretnje otkrila ljubljv.
Razlog pretnje diverzijom krio se u neshvaćenoj ljubavi.

AH

Ah, ponekad sam u ludom i kukavičkom stanju.
i da mogu nagovorio bih te da odmah, kada me savlada
potištenost, zajedno bježimo u nepovrat.
Ali ne mogu jer volim svoj zalutali život i u toj ljubavi
sa životom i tebe mnogo volim.
Da li dozvoljavaš da te nazovem Mrvica ili Čestica,
ili savremenim rječnikom kazano Minijatura.
Ne mislim na ukras u starim rukopisima i monaškim
knjigama, već nešto – malo, malecko, sićušno, potpuno suprotno
tvojoj duši.
Ne čudi se mojim povremenim tamnim trenucima i promjenjivom
raspoloženju, jer sutra možda potražim nešto monumentalno,
samo mislima dokučivo.

Čedo Vukmirović
Beograd, februar 2025.