Sjećanje na pjesnika Milana Pađena

BEOGRAD - U Udruženju književnika Srbije Beograd, ul. Francuska 7, održano je sjećanje na pjesnika Milana Pađena u organizaciji urednika Tribine UKS Vidaka Maslovarića kao moderatora uz učešće Književne zajednice Krajine i njenog predsjednika Marka Kovačevića.

Marko je biranim riječima govorio od upoznavanja sa Milanom pa do kraja njegovog života.O prenošenju i posvećenosti kulturološkom širenju i opismenjavanju krajiškog čovjeka, o otvaranju poetskih vidika izraženih kroz stihove, o stvaranju narodne baštine. Milan je znao da će Marko biti spona između mlade i stare generacije u nastavku rada Udruženja.

Drugi govornik bio je poznati istoričar Nikola Žutić. Istakao je 2015.g. kada je došlo do prvog susreta sa Milanom , vodeći razgovore o istorijskim sudbinama naroda kom su pripadali, o njegovim posrnućima, stradanju i uskrsnuću. Istoričar Nikola je zavolio poeziju, a pjesnik Milan istoriju. Obojica su svako na svoj način dijelili sudbinu svog napaćenog naroda sve do prijevremenog Milanovog odlaska. Srodnost umjetničkih duša ostavljene su za buduća pokoljenja. Na kraju izlaganja Nikola je izrazio veliku žalost što nije mnogo ranije upoznao Milana.

Mile Paspalj bivši predsjednik Skuštine Republike Srpske Krajine, govorio je o zajedničkom odrastanju sa Milanom u Majskim Poljanama, podsjećajući na značaj sela kroz vremena njegovih ljudi poput matematičara svjetskog glasa Đure i Svetozara Kurepe, pjesnika Branka i Ljubomira Micića, istoričara i pjesnika Milana Micića. Poseban osvrt usmjerio je na politički život Milana Pađena na funkciji ministra u vladi Republike Srpske Krajine.Kako je Milan obavljao savjesno sve poslove na najbolji mogući način, bez bilo kakve afere . Zbog čega je uvažavan od svog naroda. Milan se nije mogao pomiriti sa izgubljenim zavičajem, što je vidljivo u opisu Majskih Poljana čuvajući ih u svojim knjigama i svojoj duši.

Pjesnik Veljko Stambolija iz Milanovog rodnog kraja, podsjećao nas je na unutrašnji život, na centar emotivnog unjedravanja u dubine srca, kao osnov pjesničkog stvaralaštva s bolnim stihovima vezanim za Krajinu od Dalmacije, Like, Korduna, Banije, Zapadne i Istočne Slavonije, Baranje i Srema. Kako Milanova lirika sažeta u minijaturne poetske izraze, koji dozivaju obožavane slike Majskih Poljana da pomognu stanjima uznemirenih toplih ljudskih duša. Etno motivi u svođenju na manji oblik podsjećaju na poetiku braće Micić. Dolaskom u Beograd Milan je postao predsjednik Srpskog kulturnog društva „ Savo Mrkalj“, jedan je od osnivača Književne zajednice Krajine i uspostavljanje književne nagrade „ Braća Micić“. Govorio je o književnoj ostavštini Milana Pađena, uglavnom vezane za poetski opus: „ Rano pobratimstvo“(1981.), „ Ipak postojim“(1984.), „ Velika igra“(1989.), „Vučiji zov“(1990.), „ Široko kolo“(1994.), „ Pečat“(1997.),“Nigdje nikoga nema“(poema,1998.), „Oglašeni“(2000.), „ Imati i nemati“(2003.), „ Prekodrinsko mastilo“ (proza 2020.) , „ Put bez putokaza“ (2017.) , „ Milosne molitve“ (2018.), „ Opevane misli“ (2022.) , „ Krčevina“ ( 2023.) .

Za zbirku pjesama „ Put bez putokaza“ nagrađen je nagradom „ Pečat varoši sremskokarlovačke“ , uz obrazloženje „ da ga je za život odabrala poezija“. Dobitnik je nagrade Andrićeve akademije, nagrade „ Braća Micić“, „ Krajiška Gramata“ , nagrada „ Sava Mrkalj“ i „ Vladan Desnica“. Zastupljen u više antologija srpskog pjesništva. Za zbirku „ Opevane misli“ Milana Pađena Veljko je nazvao dukatom narodne mudrosti. „ Od misli sam pesme pisao/ U ritmu sam stiha disao/ Čitalac će sad da vidi/Kako duša pesme živi/. Veljko je posebno naglasio stihove iz zbirke „ Krčevina“ : „ Ostaje zemlja/ Nebo i otadžbina/ Raseljavaju se / Ljudi i krčevine“. U istoj zbirci pojavljuje se Milanov unuk Vanja sa svojom pjesmom, koju je za kraj i sam pročitao, na zadovoljstvo prisutnih.

Miloš Bajić