Moj đed Ninko nikad nije mene krštenim imenom oslovio. Njemu se ime Željko koje mi je tetka dala, nije sviđalo. Do zadnjeg dana života, ja sam za njega bio jednostavno, Momčilo! Tako je on to odredio.
Vraćam se kući iz škole, đed šuperka po dvorištu...
- Bratec Martin, bratec Martin... Kaj još spiš, kaj još spiš?
Već ti vura tuče ...
- Dobro bome, dobro Momčilo moj.
Ne uče vas o devet Jugovića? Ne pjevaš kaj sa đedom za zimskih večeri, uz gusle sa Ninčilom svojim. O Milošu Obiliću, Toplici Milanu...Kosančić Ivanu pobratimu njegovom. O Strahinji Banoviću od male Banjske? Marku Kraljeviću?
Lijepo Momčilo, lijepo vas uče ...
. . .
Vraćam se iz škole. Đed obrezuje lozu, podvezje mladice..
- Onda Momčilo...Esi li što naučio. Imal kakva nova pjesma?
- Ima đede?
- Aj zapjevaj, da đedo čuje?
- Ja sem Varaždinec, Varaždinec domovine sin Ja sem Varaždinec, Varaždinec domovine sin
Imel jesem je´n škrlak puhnul veter, ´zel ga vrag ...