Posthumno promovisana knjiga mr Mile Dakića „Komunistički zločini na Kordunu – paralele sa drugim krajevima“

BEOGRAD - „Neka se prekrste i zagrle akteri i potomci antinacističke borbe, četnici i partizani, jer su i jedni i drugi antinacisti i braća, namjerno zaraćeni, ali u borbi ne za slobodu, nego za vlast, planski i srbofobično, od komunizma, nacizma, lažnih saveznika monarhizma, zakrvljeni ideologijama, izigrani i zloupotrebljeni.

U velikoj sali Skupštine opštine Novi Beograd 18. maja 2025. godine promovisana je posthumno knjiga mr Mile Dakića Komunistički zločini na Kordunu – paralele sa drugim krajevima. U njoj se, između ostalog, nalazi i spisak 365 Kordunaša žrtava komunističkog terora. Nažalost, Mile Dakić nije dočekao da ova knjiga ugleda svjetlost dana, preminuo je 2021. godine od posljedica korone.

Izdavači knjige su Krajiški kulturni centar Sveti Sava iz Banjaluke, Arhiv Vojvodine iz Novog Sada i Književni esnaf.

Mile Dakić je bio hroničar vremena, ova knjiga je nastala kao rezultat njegovog višedecenijskog predanog istraživanja. Promociji su prisustvovale i njegova supruga Mira i ćerka Dragana, koje su bile njegova najveća podrška.

O knjizi su govorili predsjednik Krajiškog kulturnog centra Sveti Sava Dragan Krošnjar, istoričar dr Nikola Žutić, generalni sekretar Udruženja Srba iz Hrvatske Milojko Budimir, istoričar i arhivista Svemir Popović i prof. Marko Kosijer.

KROŠNjAR: Pepa Zinaić zavjetovao Dakića

Sve prisutne je pozdravio predsjednik Krajiškog kulturnog centra Sveti Sava Dragan Krošnjar i naveo kako je Mile Dakić slušao mnoge ispovijesti o stradanju srpskog naroda na području Korduna od Drugog svjetskog rata jer su ljudi imali povjerenja u njega kao čovjeka i funkcionera na veoma odgovornim funkcijama na Kordunu i Jugoslaviji.

– Kroz svoju profesionalnu i naučnu karijeru imao je pristup mnogim dokumentima i svjedočanstvima, koja su bila zabranjena tema. Dočekali su svoje vrijeme u Republici Srpskoj Krajini i poslije pada Krajine. Naš narod je stradavao kroz vijekove, ali se nije pričalo o komunističkim zločinima. Dakić je uporno skupljao građu i dokaze, te pripremao knjigu u kojoj je posebno značajan spisak stradalih Kordunaša od komunističke ruke, nastao na osnovu istraživanja Petra Pepe Zinaića, čovjeka koji je dobio zadatak od strane države da poslije Drugog svjetskog rata istražuje ustaške zločine na Kordunu i okolici. Zinaić je na osnovu izvršenih istraživanja tek u Beogradu 1996. godine objavio knjigu pod nazivom: Genocid na Kordunu i okolici 1941–1945. sa nekoliko hiljada objavljenih imena stradalih od strane ustaša i fašista, ali ne i stradalih od komunista. Mile Dakić mu je pomagao oko te knjige, pa je Zinaić na neki način i zavjetovao Dakića da objavi i taj spisak komunističkih zločina za koji se Zinaić nije usudio objaviti ni 1996. godine u Srbiji nakon Oluje i progonstva – rekao je Krošnjar i dodao da je izdavanje ove knjige pomognuto i od opština Vojnić i Krnjak.

ŽUTIĆ: Dakić je beskompromisni borac za istinu

Istoričar dr Nikola Žutić kaže da je istoriografski opus magistra Mile Dakića uglavnom posvećen hrvatskom antisrpskom komunizmu koji je krajiške Srbe silom ili milom, zbog njihovog bezizlaznog političkog i ekonomskog položaja, kulturne zapostavljenosti njihove tradicionalne etnokulture, kao i uz saglasnost i sadejstvo političkog Beograda, gurao u ratna sučeljavanja 1991–1995. Kao što ih je prethodno pretvarao u saučesnike likvidacija istaknutih partizanskih tzv. velikosrpskih kadrova koji su postajali svjesni hrvatske podmukle politike potpunog satiranja srpskog krajiškog naroda kako u okviru NOB-a tako i poslije tokom formiranja titoističke FNRJ i SFRJ, zbog čega su i stradali.

– Kao kritički radikalan, ponekad i neodmjeren Dakić je dolazio pod udare svojih ratnih i partijskih drugova koji su ga zbog njegovog beskompromisnog stava borca za neskrivenu istinu, bez dlake na peru, napadali zbog otkrivanja nepodopština naročito ratnih malverzacija.

Kroz tekst ove knjige, kao i kod prethodnih, provejava svojevrsan Dakićev gnjev protiv stanja srpske jugoslovenske istoriografije, koja po njemu i dalje robuje stereotipima komunističkog istorijskog krivotvorenja, djelomično nasljeđenog od jugoslovenskog monarhističkog vremena.

– Dakićevo lično trežnjenje od zabluda počelo je početkom devedesetih. U trenutku kada je spoznavao emigrantsku literaturu koja mu je otvorila nove dimenzije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, priznaje da je bio lišen istine u „avnojevskim torovima”. Kao mališan je bio svjedok strašnih pokolja na Kordunu, svjedok marginalizovanja pobjedičkog srpskog naroda, što se dogodilo i poslije Prvog svjetskog rata u Kraljevini Jugoslaviji kada je sve srpsko preko noći ukinuto.

U knjizi proziva srpske komunističke funkcionere odgovorne za prethodno stradanje istaknutih kordunaških partijskih rukovodilaca.

– Krvavu kordunašku krajišku priču Dakić nastavlja sa poglavljem o Drugom svjetskom ratu koja svoj vrhunac doživljava sa hrvatskim stravičnim genocidom u NDH koji se ogleda u masovnim ubistvima civila, žena, djece i staraca, naročito ističe masakriranje sveštenstva i uništavanje pravoslavnih crkava i druge imovine. Kao posljedicu hrvatskog genocida nad Srbima, Dakić posebnu pažnju posvećuje masovnom srpskom Julskom ustanku na tromeđi, koji je imao masovno narodni karakter, sa predvodnicima monarhistima koji će kasnije postati četnici, a ustanak poprimiti partizanski vid borbe, sa malobrojnim četnicima. Uglavnom će misari Brozovi iz KP Hrvatske prevoditi narod u partizanski tabor.

Komunistički pregovori sa Nijemcima

Žutić podsjeća da Julski ustanak komunistička Hrvatska ili BiH prisvajaju za sebe i pretvaraju u svoj državni praznik.

– Hrvatsko komunističko vodstvo koje preuzima sve konce u svoje ruke s vremenom kanališe u antisrpskom pravcu eliminacije najistaknutijih srpskih partizanskih vođa. Tu fazu u knjizi Dakić opisuje u poglavlju o brutalnom Budačkom sudskom procesu. U dijelovima knjige navodi ranije dozirano pisanje o zločinima Hrvata, o skrivenim istinama koje su se kasno saznavale, kao one o pregovorima čelnih komunista s ustašama i Nijemcima. Naznake takve antisrpske politike Dakić nalazi u antisrpskim kongresima Kominterni i Komunističke partije Jugoslavije. Posebno apostrofira onaj u Drezdenu iz 1928, zatim i sporazum komunista robijaša sa ustašama. O tome se nije mnogo znalo, to je onaj iz 1935. kada su zajedno robovali komunisti i ustaše i tu se zbližili Moša Pijade, Javor i Mile Budak.

– Autor ističe da su predstavnici NOP-a Jugoslavije već 1942. pregovarali sa Nijemcima. Prve pregovore je počeo Marijan Stilinović, lički Hrvat, a novembra 1942. Vladimir Velebit. Spominje i sastanak rukovodećih ljudi CK KP Hrvatske u Zagrebu 1942. sa ustašama na kojem su bili Andrija Hembrang, dr Vladimir Bakarić i Andrija Artuković. Imali su zajednički cilj –rušenje Kraljevine Jugoslavije i priznavanje NDH. Cilj Josipa Broza je bio da sa Nijemcima dogovori uništenje četnika. Dakić dakle ističe da su intelektualci Korduna saznali za pregovore sa Nijemcima, s Vermahtom, zbog čega je i počela tiha pobuna protiv vodećih komunističkih kadrova iz Zagreba.

Autor se pita: Kako je mogao proći i kako je prošao srpski narod kod ovakvih antisrpskih i antiljudskih vođa NOP-a sa ustašama i Nijemcima?

– Komunistički pregovori sa Nijemcima i odustajanje da se ratuje s njima i ustašama nisu mogli ostati apsolutna tajna, njih su saznavali srpski intelektualci sa Korduna, gdje su se nalazili centralni organi NOP Hrvatske. Imali su priliku slušati radio-stanice zaraćenih strana, sva ta saznanja su bila bitan razlog njihovog nezadovoljstva 1943/1944. Komunisti Hrvatske inispiratori i izvršioci su se drastično obračunali sa intelektualcima Korduna u poznatom Budačkom procesu.

Dakić u knjizi konstatuje na kraju da se dosta kasno otvara ova tema, a Žutić da to nije dosta kasno, nego prekasno, naročito što se od tzv. srpske obnove devedesetih godina moglo slobodnije pisati sa djelimično oslobođenim arhivima.

– Srpske političke i državne elite 19. i 20. vijeka nerado otvaraju poglavlja ubistava velikih Srba i Srba uopšte. Po Dakiću je sasvim razumljivo da je i komunistička vlast u ime programirane vječnosti osvajanja vlasti krila svoje zločine, a gotovo niko nikada nije osvojio vlast bez zločina i terora nad onima kojima je otimana vlast.

Dr Nikola Žutić poručuje da se autoru zahvaljuje na bespoštednoj borbi za istinu i pravdu, revizionističkim promišljanjima i borbom protiv komunističkih krivotvorenja istorijskih činjenica i zbog ove knjige koja je jedna od rijetkih koja otkriva skrivene istine.

Osvrt Popovića na nekoliko ličnosti iz knjige

Istoričar Svemir Popović radio je u Arhivu u Karlovcu i osvrnuo se na nekoliko junaka iz knjige.

– Mile Dakić je bio lirska duša, piše lijepim jezikom, a posebno mi se dopada jer je imao „nos” za istoričara i brzo je dolazio do rezultata. Što se tiče Petra Pepe Zinaića često sam se sa njim viđao, prodao je veliki broj dokumenata arhivu i svojevremeno sam imao naredbu od svog direktora da ta imena koja sam pronalazio u Pepinim dokumentima, ne smijem nikom da spominjem. Pepa je bio stari Udbaš i izuzetno dobrog pamćenja, znao je za sve od Plaškog do rijeke Gline. Objavio je tu kapitalnu knjigu o genocidu na Kordunu 1941–1945. Nije mi se dopalo poglavlje o genocidu nad Hrvatima. To se zapravo odnosilo na Hrvate koji su bili članovi četničkih organizacija i sokolskih udruženja. Znači nisu bili ubijeni zato što su bili Hrvati, nego četnici i sokoli.

Što se tiče junaka iz knjige Popović je govorio o Mili Manojloviću Gedži, autoru Ostrožinskog pravilnika koji je nastao prije Fočanskih propisa.

– Izgleda da je prerano propjevao i stradao, i Mile je u knjizi naveo ime njegovog ubice. Bio sam koautor izložbe koja se zvala Četvrti korpus NOV Jugoslavije, odnosno Prvi korpus NOV Hrvatske koji je kada je osnovan u novembru 1942. imao tri divizije (6. lička, 7. banijska i 8. kordunaška), a osim političkih komesara u njima nije bilo nijednog Hrvata. Dok smo pripremali izložbu tražio sam sliku Mišana Napijala, prvog predsjednika Kotarskog narodnooslobodilačkog odbora. Dok sam razgovarao o Mišanovom ubistvu sa Stankom Koraćem, saznao sam da je ubijen po nalogu Vece Holjevca, zatrpan u đubre gdje je i skončao.

Dakić piše i o stradanju Roberta Domanija i Veljka Koraća.

– Stanko Korać, koji je iz istog sela kao i Veljko (Čemernica, Kotar Vrginmost), u svojoj knjizi Pregled književnog rada Srba u Hrvatskoj (1987) u Predgovoru govori da je istina o Budačkom procesu kamen spoticanja, poslije su o tome pisali Momčilo Diklić i Čedo Višnjić. Stanko mi je rekao da nikada Veljkovoj majci nisu rekli da je on ubijen i da je tri kilometra dalje zakopan, na putu za Topusko. Uvijek je mislila da je u Kanadi i da će se jednog dana javiti.

Takođe, autor u knjizi govori i o dva četnička zločina u istočnoj Bosni, i u Gatima u Dalmaciji.

– Za te ubijene u Gatima Hrvati svake godine daju pomen. Znao sam za taj zločin i da ga je izvršila grupa Mane Rokvića. To nisu bili četnici, Mane Rokvić se odmetnuo od Đuića. Pitao sam se uvijek šta je Rokviću trebalo da uzme grupu ljudi oko Petrovca, da pređe preko Uništa, Kijeva i splitskog zaleđa i dođe u Gate da ubije 20 ljudi. Saznajem da je to bila odmazda zbog ubistva crnogorskih vojnika koji su se vraćali u Crnu Goru, a ubili su ih ustaše koje su bile iz Splita. Jedan vojnik se spasio i završio u grupi Mane Rokvića.

KOSIJER: Vječito ubijanje i raseljavanje Kordunaša tokom 20. vijeka

Profesor Marko Kosijer je rekao da je gospodina Krošnjara po dolasku u Beograd odveo u manastir Rakovica gdje je sahranjen blaženopočivši patrijarh Pavle, a zatim i na stanicu u Topčideru gdje postoji tabla sa natpisom: „Mi smo dobra majko oni što su dali svagda kaplju krvi, za kap tvoga mleka. Ave Serbija” Izbeglice iz Bosne i Hercegovine 1941–1945.

– Meni je fascinantno kako se ta tabla održala, da nije nekom palo na pamet da je skine. Dakića sam prvi put sreo u martu 1990, oduševio me je tada svojim stavovima i dilemama da li je moralno da samo jedan narod plati ceh u Drugom svjetskom ratu. Tada je već imao podatak da je na Kordunu dnevno ginulo 25 ljudi od 1941. U sjajnoj studiji Svetozara Livade piše da je na prostoru Hrvatske najveći broj kolonista otišao sa Korduna, pa su Kordunaše raselili iz desetak sela kada se neko dosjetio da se napravi vojni poligon kod Slunja. To vječito ubijanje, raseljavanje kroz 20. vijek, baš sa prostora gdje je Hrvatska najuža. Nije slučajno, grad Karlovac, odnosno tvrđava podignuta baš na tom mjestu 1579.

Kosijer ističe i činjenicu da tokom Martovskih pregovora komunista sa Nijemcima, otac Vladimira Velebita sve vrijeme provodi u Zagrebu u NDH.

– Broz šalje Velebita da pregovara zajedno sa Đilasom i Kočom Popovićem, a njegov otac je sve vrijeme u Zagrebu jer je školski drug Edmunda Gleza fon Horstenaua, njemačkog izaslanika u NDH. Moja porodica je stradala ubijen mi je deda u Ivanić Jarku, dobar dio familije spaljen u crkvi na Kolariću, djeca od babine sestre su završila u Jasenovcu, pa ih je spasila Diana Budisavljević, dati su hrvatskoj porodici na usvajanje. Doživjeli smo pokolj, raseljavanje i kolonizaciju.

BUDIMIR: Knjiga koju bi svaka kuća trebalo da ima

Milojko Budimir kaže da je imao sreću da se sa Milom Dakićem druži, i čini mu se da niko nije toliko ušao u sadržaj zločina na tim prostorima kao on.

– Preporučujem knjigu koju bi svaka kuća trebalo da ima. Ono što smo mi do sada učili iz istorije nikakve veze nema sa stvarnošću. Da smo sve ovo znali u onom vremenu, možda bi ishod posljednjeg rata bio drugačiji. Ali nismo zbog bratstva i jedinstva. Ako je iko zaslužan za poimanje onog što nam se desilo je sigurno Mile Dakić. Nažalost, 2011, odveden je nakon što je prisustvovao skupu o Jasenovcu u Banjaluci, imao je zapažen govor i na povratku, u Rači ga policija BiH odvodi u zatvor Sarajevo. Zatim, iako smo sve pokušali, pisali Ministarstvu pravde da se ne izruči Hrvatskoj zbog etnički motivisanog suđenja, osuđen je na 20 godina. Prije toga je tražio informaciju od Ministarstva pravde da li se nalazi na spisku famoznih 1.500 Srba. I rekli su mu da nije na spisku, što je potvrdio i Savo Štrbac u Veritasu, ali to nije bilo dovoljno, ipak su ga uhapsili – rekao je Budimir i pročitao Dakićevu pjesmu koja govori o njegovim osjećanjima i mislima tokom zatočeništva.

Krošnjar je pročitao nekoliko komunističkih zločina sa spiska naglasavši priču koja ja često kružila na Kordunu poslije rata: da ga ustaše nisu zaklale, ubili bi ga komunisti…

Mrkšić Đure Petar rođen 1921, iz Čemernice Kotar Vrginmost, streljali ga partizani 20. januara 1942. u Maličkoj jer su saznali da ga je spasio Josip Živčić odvrativši ga da ne ide na pokrst, na klanje u Glinsku crkvu gdje je hrvatska vojska – ustaše usmrtila 1563 pripadnika srpskog naroda.

Nakarada Milena 1920. godine iz Mašvine, Kotar Slunj, popadija pravoslavnog sveštenika Vasilija Nakarade, kojeg su hrvatski vojnici ubili na stratištu Garavice kod Bihaća. Ona je odlazila u Bihać da spasi svog supruga, partizani su pronijeli vijest da je seksualno zlostavljana i da je prihvatila saradnju sa hrvatskom vojskom. Uhvaćena je u Ličkom Petrovom Selu i poslata kod šefa za Hrvatsku, Josipa Đerđa koji je naredio njeno ubistvo 24. aprila 1944. godine.

Pjevac, Sime, Marko 1844. godine rođen, iz Gornjeg Primišlja Kotar Slunj, partizan je od avgusta 1941. godine u partizanskom odredu. Bio je solusnki dobrovoljac u prvoj dobrovoljačkoj diviziji, Odredu Vojina Popovića Vuka. Ubili su ga partizani komunisti 20. decembra 1941. bez ikakvog razloga.

Promociji je pored porodice i prijatelja prisustvovao i narodni poslanik i predsjednik Saveza Srba iz regiona Miodrag Linta.

Mile Dakić

MILE DAKIĆ

Autor knjige KOMUNISTIČKI ZLOČIN NA KORDUNU PARALELE SA DRUGIM KRAJEVIMA mr Mile S. Dakić, rođen je 9. maja 1931. godine u Utinji na Kordunu. Objavio je više knjiga iz istorije, poezije i više od 30 pripovjedaka. Djela: Petrova mi gora mati (sedam izdanja), Petrova gora (pet izdanja), Spomen-područje Bijeli Potoci – Kamensko, Zločin na Kolariću, Spomenici NOR-a na području Zajednice opština Karlovac, Memorijalni park Petrova gora, Istorijske fotografije Petrove gore, Narodna vlast na Kordunu (zajedno s dr Đurom Zatezalom), Spomenici NOR-a i revolucije u Hrvatskoj, Srpska Krajina – istorijski temelji i nastanak (Knin, 1994), Krajina kroz vijekove (Beograd, 2002); zbirka pripovjedaka Bol u prsima (prvo i drugo, dopunjeno izdanje: Beograd, 2007. i 2010. godine); zbirke pjesama: Lomače 2008. godine, Kako su divanili Krajišnici (Beograd, 2010), Ratni dnevnik, (Beograd, 2015), Dereza i Sloboština nevine ubijene (Beograd, 2016), kao i više desetina istorijskih rasprava u zbornicima i časopisima.

Završio je Učiteljsku školu u Karlovcu, Školu rezervnih oficira u Požarevcu, Višu pedagošku školu u Zagrebu (hrvatskosrpski jezik, književnost i istorija), Filozofski fakultet u Sarajevu (smjer istorije), magisterij državno-političkih nauka na Institutu Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Bio je profesor u Karlovcu (Škola učenika u privredi, Učiteljska škola, Šumarska škola), upravnik Narodnog sveučilišta u Karlovcu, pa direktor Memorijalnog parka Petrova gora (od 1963. do 1991. godine), predsjednik SO Vojnić od 1974. do 1978. godine, predsjednik Memorijala NOR-a Jugoslavije u dva mandata, predsjednik Jugoslavenske samostalne demokratske stranke u Hrvatskoj, potpredsjednik Srpskog nacionalnog vijeća SAO Krajine 1990/91, osnivač Radio stanice Glas Petrove gore (1973) i Srpske RTV Petrova gora 1991, predsjednik Komisije za ratne i zločine genocida u Vladi RSK, od 1992. do avgusta 1995. godine. Bio je i predsjednik Udruženja za pomoć izbjeglicama i prognanicima iz Hrvatske od 1997. do maja 2011. godine.

Za knjige Krajina kroz vijekove i Bol u prsima dobio je visoka priznanja Akademije Ivo Andrić. Bio je član Udruženja književnika Srbije – Književne zajednice Krajine.

Hapšen je u Bosni 26. maja 2011. u povratku iz Banjaluke (gdje je govorio na Internacionalnom naučnom skupu istoričara o ratnim zločinima NDH u Drugom svjetskom ratu), po tada napisanoj potjernici Hrvatske zbog lažne optužbe i presude u odsutnosti, na dvadesetogodišnji zatvor, za navodno nagovaranje ubistva. U zatvoru je proveo 398 dana (Sarajevo, Karlovac i Zagreb) i odbranio „sa slobode” uz garancije koje su dale supruga i njene sestre. Založile su dvije kuće, štalu, sjenik, sušu i svu zemlju, procijenjene na milion i sto hiljada kuna. Izlazi iz zatvora na Vidovdan 2012. Kućni pritvor u Vojniću trajao je 568 dana. Županijski sud u Karlovcu je pobio svoju Presudu (1999) i Optužnicu. Oslobođen je krivice 17. januara 2014. godine, na rođendan svoje supruge Mire. Sud mu je uskratio pravo na nadoknadu štete nanesene njemu i njegovoj porodici.

Tekst i foto: Dragana Bokun; Srpsko kolo