Pjesnikova je radost da zagrli bjelinu hartije, pa snagom inspiracije ostavi na njoj pisani trag i podari pjesmu s bezbroj raznolikih pjesničkih slika.
I nema teme za koju se kaže da nije pjesnička, jer sve se stihom može opjevati. Kažu da je pjevati o zavičaju teško. Pjesnik je brižan da zavičaj ne uvredi ili da ga riječima ne uzvisi. Nije svjestan da se zavičaj ne može uvrediti, jer sve oprašta i za svaku našu riječ ima razumijevanja. Ne može se ni uzvisiti, jer je zavičaj već svojim imenom uzvišen, a pjesnik u stihu osjeti gdje je lirska granica, granica zanosa i topline. Poetska igra je lijepa i muzikalna, a čitalac će, prepoznavajući stih, ući u pjesnikovu imaginaciju i tamo s njim dijeliti maštu i fantaziju. Pjesnik je nesebičan, darežljiv i dobrica maštar.
Takvo je osjećanje za banijske pjesnike, među kojima je Miloš Bajić jedan od stubova iskrenog zanosa i topline. Ploveći njegovom maštom, osjećaj je, dok piše poeziju, da nam Bajić svoju dobrotu prostire u svim stihovima. A dobrota kao da proizlazi iz tihe strepnje, prisutne u svakoj napisanoj zbirci i ispjevanim pjesmama. I ovog časa njegov živahan pjesnički duh plovi uz tihi lament nad zavičajem.
Zbirka PODMLAĐIVANjE UMA sadrži 51 (pedeset jednu) pjesmu, a podijeljena je u tri podnaslova:
1. Podmlađivanje uma
2. Pojam beskraja
3. Graduški mlinovi.
Već u prvoj pjesmi „Noćno doba“, iz podnaslova „Podmlađivanje uma“, Bajić „umnom maštarijom“ nagovještava snagu ispjevanih pjesama.
„Tama je moja misaona soba“
Čitalac ovom rečenicom u pjesmi očekuje noćni spokoj, tišinu, ne, pjesnik u nastavku stvara bezbroj pjesničkih slika gdje se:
„nameću otkucaji zidnog sata
lagano s prozora dolijeće poneka nelagoda,
bez glasa, talasa se umna maštarija.“
Pjesma se mijenja poput bujice. Početni mir u pjesmi je privid, pjesnikova misao je nestrpljiva. Stih mu je potpuno ličan, intiman, od njegovog emotivnog stanja, do pjesničke slike očeve kuće u Gradusi i uvijek mislima i duši dovoljna – majčina ruka, kao simbol dragosti, milovanja. Ali i signal iz podsvijesti gdje u miru caruje djetinjstvo, sa bezbroj netaknutih slika.
„Noćno doba, moje je seobe soba,
njenom tamom, tamna pluća dišu,
u srcu smještena očeva kuća, majke ruka,
crna lipa pred ogradom, pored puta,
tamnina se umiljava, ja sam tvoja ljubav.“
Pjesnik u pjesmi Noćno doba nastavlja pjevanje:
„Evo, za tamu sobe s rukama se držim,
grudi noćnog doba baš mi gode,
grlimo se u životu, grlićemo se i u smrti,
nije istina da za vid treba sunce,
i iz tamnine sve se jasno vidi.“
Bajić se dostojanstveno nadmudruje s noćnim dobom. Pjesnički hrabro, svjestan prolaznosti života, govori da će se sa tamom grliti i u smrti, da bi pjesmu optimistično završio sa „tamninom“ iz koje se sve „jasno vidi“.
I u ovoj, uslovno rečeno, „tamnoj pjesmi“, Miloš Bajić je poetski slikar. Autoru kao da složenija tema daje snažniju inspiraciju za čitav mozaik pjesničkih slika. One se nižu i slažu u harmoničnu cjelinu.
Očaravajuće je kako Bajić opsenarski otkriva ljepotu jezika – pusti pjesničku misao da zavoli visinu i letom u nebo kruži oko govorne jeke, stvarajući jezični akvarel, čije kapi obojenih riječi padaju u davno sklonjenu pjesnikovu čašu koja se do vrha napuni, pa mu gutljaj eliksira podstiče inspiraciju i besomučnu žeđ za jezikom. U toj pjesničkoj imaginaciji stvara se raznobojnost pjesničkih slika koje stihu daruju treptaj.
U pjesmi „Suncu“ koja je izvor naziva podnaslova i naziva zbirke, Bajić je dušom i mislima u zavičaju, na Baniji, u Gradusi i pjeva:
„... na put krećem iz središta srca,
tamo gdje sam bio nekad,
sjećanje se igra s vrelinom ljeta.
... duša čezne, da te bolje upozna,
zračak tvoje svjetlosti
dobro dođe za podmlađivanje uma“.
Dva voljena bića, majka i opjevano sunce, kao kosmičko biće, izazivaju jak osjećaj sreće čim se pojave. Majka svojim osmjehom i zagrljajem, a sunce svojim zagrljajem – čovjeku daju unutrašnje zadovoljstvo i vidljivu ozarenost. Otud kao da i potiče pjesnikov stih da „podmlađivanje uma“ dolazi iz ozarenosti.
Drugi dio zbirke je pjesnički ispleten, nit do niti, u „Pojam beskraja“, a pjesme filigranski poetično ispjevane.
Beskraj je u izvjesnom smislu i metafizički termin koji objašnjava nešto što je izvan ovozemaljskog svijeta, ali je u dobokoj vezi s – vremenom, kosmosom i s čovjekovim duhom, ali i dušom koja se istekom životnog vijeka iz tijela seli u vasionsku vječnost.
U pjesmi „Ponoć prolazi“ Miloš Bajić pjeva:
„Ponoć prolazi, još mi se ne spava,
svjetlucaju tijela nebeska,
od beskraja za beskraj
kosmička tvorevina se otvara,
iz lobanje um se oglašava,
hvaleći se,
da mu nigdje nema kraja.“
Ovo je filozofski prilaz stihu, jer pjsenik vješto, biranim riječima objašnjava suštinu svijeta i života uopšte.
Lelek uma je u pjesmama iz poglavlja „pojam beskraja“. Tu je sadržana jedna rijetka pjesnička tema – o grpbljima. Samo vješt i rječit pjesnik koji lirski ulazi u svaki stih može da piše o složenim temama. Miloš Bajić je pjesnik suptilnih, tananih riječi i u zbirci su, o starom i novom groblju u Gradusi objavljene četiri pjesme. Graduška groblja su kod Bajića izazvala posebnu pjesničku pažnju. Gradusa, nekad veliko mjesto, danas broji nekoliko desetina starijih ljudi. Njihove misli su usmjerene na opstanak i rodbinu rasutu po svijetu. A snovi, kakvi su im snovi? Da li su prepleteni sjećanjem? Odlaze li mislima u djetinjstvo!? Ćutanjem kao da prizivaju svojeg Graduščanina, pjesnika Miloša Bajića, da im se stihom obrati.
Groblja su od iskona mjesta mira i poštovanja. Osim estetskih rješenja spomenika, za gradska groblja primarna je pejsažna estetika. Groblja su postala i turistička atrakcija. Spomenici tišine bude pažnju. Sa njih se može učiti istorija sela i grada. Iz teksta na spomenicima, posebno starijim, lako se utvrđuje zanimanje i krijera pokojnika, time i istorija zajednice. A banijska groblja i graduška su „izgubljena groblja“. Ona lutaju, i o tom grubom vremenu i nametnutom stanju Miloš Bajić nadahnuto piše stihove u kojima prepoznajemo vapaj. Stihom ne pada u apatiju.
Potištenost nije riječ kojom se pjeva o zavičaju. Svaki stih je huk.
U pjesmi „Na graduškom groblju I“, u posljednjoj strofi Bajić pjesnički tiho, ali snažno poje:
„Bože, smrti sve više dolaze,
u Gradusi, među njenim seljacima,
nema mladih da kopaju grobove,
ne vide se rode, bar djecu da donose,
ugrožen je opstanak ostarjele Graduse.“
Trće poglavlje zbirke nosi rijedak i poetičan naziv „Graduški mlinovi“. Da, mlinovi! Pjesnik Miloš Bajić ne pjeva o jednom mlinu, nego o deset mlinova. Prava je pjesnička inspiracija, ali i hrabrost pisati toliko pjesama, a da uspije da ga ne savlada pjesničko zadovoljsvo, upadne u zamku i izgubi pjesničku oštricu stiha. Ne, koncentracija na stih je maksimalna, jer svaki mlin u svom izvornom, time i pjesničkom naslovu, ima svoju karakteristiku, sagu, svoj identitet.
Mlinovi ili vodenice su dio pokretačke istorije čovjeka.
Kada je u praistoriji, negdje u pećini ili na pijesku riječnog žala tokom ribolova, čovjek oštrim predmetom ili štapom nacrtao krug, vjerovatno je bio svjestan da je sačinio nešto magično. Ali čovjekova žudnja da riješi krug, čega nije bio svjestan, bila je stvaralačka. Rođen je točak i čovjekov stvaralački put bio je otvoren.
U ovoj jednostavnoj priči kjoja je trajala vjekovima, rođen je i mlin ili vodenica, jer u staro vrijeme mlina nije bilo bez točka. Točak je pokretač života mlnova, i o takvoj vodenici pjeva Miloš Bajić.
Na rječici Gradusi mudri ljudi, čiji je Bajić potomak, sagradili su u nizu deset mlinova. Za svaki mlin pjesnik Bajić ostavio je pjesnički trag i svoje nadasve lirsko darovao u ispjevani stih.
U pjesmi „Bajića mlin“ pjesnik pjeva:
„Korov bilje omotalo veliki točak,
vidi se, svega mu je dosta,
nestala lakonica, više ne teče voda,
sunce prži, nagnuti su dijelovi krova,
nema zrnja, brašna, za glodare posla,
sjećanje je dobilo oči, tražeći vile,
iz prošlosti, iz mlinarskih priča.“
Svaka rečenica i stih u pjesmi su bogatstvo srpskog jezika. Pjesnik je u perfektnom ritmu ispjevao strofu, a čitalac uživa izborom lijepih riječi: korov, bilje, točak, lakonica (drveni lijevak kojim voda teče do točka), teći, voda, sunce, pržiti, nagnut, zrnje, brašno, glodari, sjećanje, oči, vila. I sve pjesme su bogatstvo za poeziju, za jezik, za recitatore, za dušu, dar zavičaju – svakom krajoliku, dar Gradusi i Baniji, zahvalnost prema mlinovima, mlinarima, Graduščanima koji su mlinove koristili i voljeli.
Evo ih u nizu iz zbirke: Bajića mlin, Vujičić ili mlin Volarac, Klipića mlin, Bogojevića mlin, Vlatkovića mlin, Škiljanov mlin, Nulašev mlin, Mikulića mlin, Prijeboj mlin, Sablića mlin.
Ostaje čitalački utisak da se uživa u svakom ispjevanom stihu pjesnika Miloša Bajića, pjesnika bogate mašte, u njegovoj lirici, u Božijem daru da se pjesnički prilagodi svakoj temi, u ispjevanom poklonu koji nam je darivao zbirkom – PODMLAĐIVANjE UMA.
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"