Predzadnji je dan jula...one godine.
Dugo me nije bilo kući.
Dok se nije zaratilo ćer i ja uvijek zajedno.
I onda rupa...
Slabo smo se viđali.
Ostanu poslije praznine u sjećanjima.
Te najbolje godine koje se ne mogu ničim platiti samljele su tenkovske gusjenice.
Osluškivalo se, iščekivalo...strepilo.
Hoću li se vratiti, ponovo vidjeti.
Zadnje te Nove godine dođem na kratko "sa položaja". Napravim joj baš lijep šeširić od kartona. Obložim ga alufolijom.
Okolo ga ukrasim zimzelenom.
Proziva je po imenu Djed Mraz.
Ide nesigurno.
Taj šeširić joj na glavi...Stisnuta. Plaha...
Dobiva poklon..Stišće ga u ručicama
Recitira neku pjesmu o Zvjezdicama Malim....
- Ajde ti nama Željka sad reciiii....
Čija si ti?
- Danina!??!!!
Sunce polako gubi snagu.
Sjedamo u pick-apa. Već sam zaboravio kad smo zadnji put nas dvoje bili zajedno.
Beg se mota oko nas.
Bez njega nikud. Uskače otraga. Vrućo mu je ispod duge dlake.
Pravac Veljun.
Kako se zapuca preselišmo se sa Malića na Veljun. Najprije uzvodno od mosta, kraj Krajačeva mlina.
Kasnije smo prešli dolje kod Rajkovog mlina.
Izvlačim iz ruševina bivše vodenice moj crveni kanu trosjed.
(vidio sam ga nedavno na slici. Svezan je na drugoj strani rijeke uz jedno drvo.
Siguran sam da je moj...)
Idemo do mosta, pa nazad.
Željka sjedi napred.
Voli Koranu.
Smiruje je.
Čudan je neki mir.
Nestvaran.
Osjetiš jednostavno da će nešto doći.
Nevrijeme.
Sad sunce već pomalo sjeda iza perjasičkih grmova povrh Rđave Grede.
Čuje se da odozdo leti helikopter.
Elisa povija vrbe. Tjera kapljice vode.
Na repu broj 16872,
"Lekina gazela".
Iz kabine se na "sanku" spusta momak svjetle kose.
Baca se u Koranu.
"Gazella" se podignu, lebdi jedno vrijeme.
Nagnu se, napravi zaokret.
Pokupi ga.
"Nos" je se malo pognu. Poleti uzvodno prateći rijeku.
Ode tamo prema Lici, Izgubi se u izmagličastoj silueti Plješevice.
Željka i ja vratismo se našim školjkama u vrbak i na sprudove što ih uvijek iznova čini rijeka.
Beg nam "pomaže". Malo, malo pa se onako mokar otrese na nas.
Skupljamo riječne školjkice u neki stari škanicl.
Poslije pišemo po njima, farbamo ih.
U izbjeglištvu, kad god smo kraj voda, skupljamo školjke...
Po običaju, valjda.
Željka prebire po njima.
Čisti ih, slaže rasparene...
- Ćaća...
Nakije školjki ko na Korani niđe nema...
Šutimo.
- Eeee... sine
... Drugi je čovjek, druga i rijeka
Ali je boja smaragdno ista
Sjećanje traje, nema mu vijeka
Sve dok u oku Korana blista.
stih iz pjesme
SJEĆANJE, naše kordunaške pjesnikinje
Bojane Vučić ( rođ. Kekić).
Iz zbirke ratnih, poratnih i izbjegličkih priča u nastajanju
"KRAJINO NEKO MISLI NATE"
Ma misli moj k . . . .
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"