Š K A R E

Slavsko Polje je selo željezničara.
Dalo je dosta dobrih strojovođa. Iz Danine šire familije četri.
Neki su vozili još na onim starim parnjačama, "mađaricama". Ovi mlađi su odnedavna u penziji.

Među rjetkima ko nije nosio željezničarsku kapu bio je njen brat koji je mesar.
A među mesare-kobasičare otišao je i naš Đuro.
Nije volio baš nešto jednolično kloparanje željezničkih točkova. Kasnije će otkriti da mu se više godi uvu brujanje helikopterske elise na "Gazelli".

Tako, jedno ljeto idemo Dana i ja na more u Poreč.
Obzirom da smo uplatili neki bungalov na otočiću par stotina metara udaljenom od gradske obale, neće nam auto trebati.
Odlučimo ići vlakom do Rijeke, pa busom " Brioni" Pula do Poreča.

Čekamo "Učku" koja je u to vrijeme bila švicarski sat i nedostižni san za današnji HŽ(Prošlo ljeto idem nekim sezonskim vlakom Vinkovci - Split koji ide iza ponoći, i ujutro bi trebao na moru.
Kasni ni više ni manje, nego 5 sati, a iz Zagreba u polasku još dodatnih sat vremena!???
U Split smo došli negdje oko tri popodne s tim da su se negdje blizu Perkovića zapalili točkovi na mom vagonu a u Kaštel Štafiliću je planula i lokomotiva, pa su je morali mjenjati ?!??).

Ulazi vlak iz Zagreba. Peroni pred starom zgradom karlovačke željezničke stanice puni ko šipak.
Škilji Dana, stavila dlan iznad očiju:

- Evo moje rodbine...

Strojovođa... oznojen, u svetloplavoj košulji.
Na lijevom đžepu izvežen znak JŽ...obavezna crvena zvijezda, žuti željeznički točak sa krilima.
(Onda nije još bilo Red Bulla)
Da te malo digne, na smjenu se znala ponijeti i litrica dobre slavopoljske rakije.

Rekao bi da je žvikno koju (tad još nije bilo obaveznog alko testa prije ulaska u lokomotivu)
"Ray Ban"- ke podignute na čelo.
Oblesio se, nako malo...
Vata zraka.

Ušla Dana prva, ja za njom

- Ako ovaj tvoj rođo ne počne kočti još u Delnicama ili bar na Jelenju...

Mi ćemo na Krku završti?!?!

. . .

Mićani su se voljeli uvijek svratiti u neku od svojih ambasada i konzulata.
Đaci što "markiraju" obično su u "Neboderu" ili preko puta u "Zvjezdi".
Tu ima više cura, a posebno "pružanki" neg momana.
Utvrđuju gradivo.

U ćošku željeznička ekipa iz Slavskoga Polja, Utinje, Vrela (oni se jako ljute kad im kažež Utinja Vrelo... zapamtite, samo Vr-lo...Vrelo!!!).
Strateški izabrano mjesto.
Iz razloga pripravnosti, izvježbani na tučama sa zabava kod Vuje Crevara.
Drugi razlog je što kontrolišu kao sa tornja ranžirnog kolodvora, dolazi li kakvo ineresantno, mlado grlo u "Neboder".

Plavi dim iz cigareta pomješao se sa plavim uniformama...
Prepričavaju se dogodivštine iz smjene. Krati se vrijeme uz "štampliće"
(Kod nas se gemišt rjetko pio.
Samo oko svinjokolje).

Veli jedan od strojovođa, najbolje načepljen.
Cigara mu dogorjela skoro do filtera.
Spade dugačak dio izgorjelog "Partnera" na sto.
Nije ga uspio otresti sa malim prstom kako je to obično činio.
Unio se priču.
Promaši ćika onu metalik rozu pepeljaru.Propali musav stolnjak.
Iskrenu na eks "Badelov" konjak.
Strese se zeru.

- Idem ja iz Rijeke.
Ćeram je kaj cigan konja. Da nadoknadim kašnjenje.
Primaka se ja Zdenčini...

Kad sunce ti nejebem...ovaj splitski na mojim šinjama.
Ide čelom name!!!
Jae suknem desno na drugi kolosjek...
Neđeljcu ti mladu nejebem, sagoni ga i on.
Ja, štob...opet ljevo.

Da u škare ne uletim!!!

😂

Željko Kresojević Kres