Između kratke priče i britke kritike

Među piscima i novinarima iz Crne Gore Aleksandar Saša Ćuković čini nesumnjivo jednu od najprepoznatljivijih ličnosti savremene književne scene u širem regionu. Stvaralaštvo, sa koje ga god strane pokušali sagledati, nije lako svrstati u jednu kategoriju, jer se podjednako uspješno snalazi između književne proze, poezije, esejistike i oštrog novinarskog pera.

On nije samo pisac, već i intelektualac, erudita u klasičnom smislu te riječi, koji se ne ustručava da se bavi gorućim društvenim pitanjima i da kritički preispituje stanje savremenog čovjeka, onakvog kakav jeste i kavim ga čini savremeno okruženje. Poetski odjek mu se odlikuje dubokim samosagledavanjem, stilskim majstorstvima i bespoštednom potragom za suštinom u svijetu opterećenom površnošću i preokupacijama najrazličitijih nedorečenosti. Kroz zbirke priča Kad skidaju krila, Sporedni poredak, knjigu poezije Herostratov asistent, esejističke tekstove (...), on nizom pristupa traga za identitetom, pitanjima egzistencije, otvarajući pri tom moralne dileme savremenog društva, koje se kreće od ivice ka ivici, od ruba k rubu. Intelektualna oštrina je ono što se nezaobilazno prepoznaje kod Ćukovića, a njegova umješnost da naizgled male, intimne, zatvorene i nedodirljive priče pretvori u univerzalne koncepte posvećene ljudskoj prirodi, potvrđuje njegovu književnu imaginaciju i preokupiranost slovom kao izvorom teksta i nadahnuća. Njegovo tvoraštvo nije samo refleksija koju daje društvo i društvene okolnosti, već i ogledalo u kojem se zrcale svi izazovi savremenog života, kao što je otuđenost, potraga za smislom i borba za očuvanje svesvog integriteta, onakvim kakav jeste i kavim bi trebalo da bude. U preplitanju ličnog i opšteg leži snaga njegovog poetike, koja podstiče na razmišljanje i prevazilazi puku deskripciju, postajući novi prostor za novu misao. Postavlja pitanja, on ne nudi proste i samosvojne odgovore, čime čitaoca aktivno uključuje u dijalog, kreće se linijom produženog pisanja, gdje čitalac i kada zatvori zadnju stranu, ostaje duboko među koricama djela, tvoreći neki svoj svijet i opredjeljujući sopstvena razmišljanja.

Aleksandar Ćuković je rođen 1991. godine u Nikšiću, gradu koji ima bogatu kulturnu i književnu tradiciju, gradu koji je nedavno postao i Evropskom prestonicom kulture, ali i u gradu koji je više desetina godina proživljavao turbulentne ekonomske i društvene promjene, krize i elementarne nedostatnosti. Odrastanje u društvu tranzicije, kakva su uglavnom bila društva posblokovskog doba „reformi“ doprinijelo je da Ćuković krene nekim drugim putevima, i uobliči ga kao pisca i intelektualca. Nikšić kao grad specifične prirode i psihologije, osebujne mentalne energije i istorijskog nasljeđa, pomogao je u razvijanju kritičkog duha, dok je Podgorica, kao centar političke i medijske moći, doprinijela njegovom novinarskom angažmanu. Kroz novinarski rad, Ćuković je brusio svoj kritički pogled na svijet, progledavši nekim drugim očima na sve uočljivije anomalije. Dvostruka uloga – pisca i novinara – omogućila mu je da stvara djela koja su utemeljena u stvarnosti, ali istovremeno nadilaze puku faktografiju, okrepljuju činjenice preko kojih dosežu do univerzalnih egzistencijalnih istine, ali i zabluda.

Ćukovićev književni opus obilježen je prefinjenim stilom i tematskom raznolikošću, a njegove knjige svjedoče da se radi o zrelom i piscu koji duboko promišlja svaku napisanu riječ. Zbirka priča Kad skidaju krila dala je značajnu svježinu ovdašnjoj proznoj sceni. Pripovijetke se bave unutrašnjim lomovima, gubitkom iluzija i suočavanjem sa surovošću stvarnosti, sa pokušajem emancipacije i literarnim dometima koji nas približavaju ne samo djelu, kao takvom, nego i nama samima. Koristeći kratku formu kako bi pokušao da kroz „brzo“ pričanje uhvati suštinu složenih ljudskih emocija, on veoma često ostavljaja čitaoca pred moralnim dilemama i zapitanostima. Karakteristična je njegova upotreba simbola i metafora, kao i ekspresivnost, čime dodaje višeslojnosti, svojim narativnim rješenjima.

Knjiga poezije Herostratov asistent, naišla je na poseban prijem publike, a posebno književne kritike. Naziv zbirke, koji korespondira sa antičko mitologijom, usmjerava nas ka poljima destrukcije, ambicije, slabosti i čvrstine istovremeno, pri čemu autor po svaku cijenu želi da izbjegne profesionalne „trke“, kritikujući u isti mah ovodobno društvo koje glorifikuje, banalnosti, skandale i površnosti. On dakle, nastoji da pokaže svu apsurdnost takvog ocrtavanja, istrajavajući na modernom, često ispitujući krajnje granice vlastitog postojanja i savremenog društva, pa sam tim i sebe u takvom društvu.

U zbirci priča Sporedni poredak Ćuković, mogli bismo reći, usmjerava pažnju na ljude sa izvjesne margine i one koji se ne uklapaju u sistem, prikazujući njihove unutrašnje borbe i preživljavanje u društvu koje ih ne prihvata, a često i prezire. Do izražaja naročito dolazi psihološka karakterizacija junaka, koja je obojena najjarkijim bojama, pri čemu poseban utisak ostavlja osjećaj autorov razumijevanja takve pozicije, koju Ćuković gleda „iz oštrog ugla“ sa osebujnom kritikom takvog pristupa njihovima sudbinaa i životima.

Zbirka priča Strah od igre, bavi se temama straha, unutrašnjih trepeta, magijskih snova, neizvjesnosti i savremenih izazova kojima čovjek mora odgovoriti a da ni sam nije svjestan na koji način. U konceptu globalne nedorečenosti, dok je još sve neizvjesno i smješteno na nekoliko vaga, ova knjiga čini autorov pokušaj da analizira neprilike kojima je prožet moderni čovjek, strah, nesigurnost, drhtaje...

Kao dugogodišnji novinar i kolumnista, stekao je neupitno mjesto oštrog i analitičnog esejiste. Posebno bismo mogli govoriti o takozvanom „teroru razonode“ u kojem obgrljava prostore koji drugima ili nisu bili bliski ili ih nisu razumjeli.

Baš u knjizi takvog naslova - Teror razonode Ćuković razobličava razonodu, zabavu i dert kao lošu praksu savremenog čovjeka i njegove potrošačke svijesti, usmjeravajući ga ka kontemplativnim prostorima čovjekovog uma. On ne uspostavlja dijagnozu, već bismo prije mogli reći da Ćuković poziva na buđenje kritičkog duha, na borbu za slobodu izražavanja i pravednost u društvu, na čovjeka kao izvor okrepljujućeg bića čiji se duh ne može zamijeniti provizorijumom.

Ćukovićev rad je, rekli smo, već odavno prepoznat, u onom najafirmativnijem smislu, zbog čega je i dobitnik brojnih domaćih i međunarodnih nagrada.

Introspekcija bez dna, koja je temelj njegovog pisanja, omogućava mu da pronikne u kompleksnost ljudske prirode, u njegov duh i njegovu dušu, da tamo potraži mjesto možda i sebi samom. On ne skriva tamne strana ličnosti, pokušavajući da ih dublje istražuje, što i njegovim likovima daje samosvojnost, egizistencijalnu prepoznatljivot ili ontološku zapitanost.

Ćuković, dakle, oslikava svijet u kojem se individualna sudbina miješa sa univerzalnim i kolektivnim traumama i društvenim, odnosno ljudskim krizama, stvarajući tako osebujan i višedimenzionalan i intrigantan pripovjedački mozaik. Njegovo djelo je, u suštini, potraga za smislom u vremenu apsurda, što ga čini piscem svrstanim u red modernih egzistencijalističkih stvaralaca.

Na kraju možemo reći da Aleksandar Ćuković nadilazi granice žanrova i formi, rečeno sa viđenim, proživljeno sa promišljenim. Zato je i njegova književnost intelektualna avantura koja istražuje dubine ljudske psihe i propituje moralne i egzistencijalne dileme, kao kada vajar dlijetom oblikuje svoju misao.

Konačno, Ćukovićeva posvećenost i angažman čine ga ključnim svjedokom i kritičarem doba u kome i sam egzistira Njegovo djelo je više od priča i eseja – ono je dokument jednog perioda, ali i poruka – testament onima koji dolaze i čiji nastavak te borbe snaži duh i potpiskuje nerazgovijestnost, inerciju ili površnost

Kao što i sam ističe, poezije nema ako nije subverzivna, a ta subverzivnost je prisutna u svakom segmentu njegovog pisanja. Kroz poetski jezik, Ćuković se ne samo kritički obračunava sa stvarnošću, već nudi i neku vrstu utjehe, pokazujući da se i u „okovima pjesme i kratke priče“ može pronaći sloboda i otpor.

Đorđe Brujić