Književno stvaralaštvo Borivoja Vezmara, pjesnika rođenog u Pakracu, 1971. godine, predstavlja tihi, ali postojani glas unutar savremene srpske i regionalne poezije, glas koji se odupire gužvi i brzini savremenog života, tražeći smisao u kontemplaciji i introspekciji, u sebi unutrašnjem i čovjeku kao biću koje je zadanom takvim. Kroz pet zbirki pjesama – Opis mesta, Ploča se otvara, Noć u čitalištu, Zidovi i pismo, Sidra u vetru – Vezmar je podigao prepoznatljiv pjesnički svijet koji se bavi fundamentalnim egzistencijalnim pitanjima: prolaznošću, smislom, usamljenošću i odnosom prema vremenu i prostoru, o bivstvovanju i ljudskoj provijanosti svim onim što ga činim time što jeste. Ovo djelo često je okarakterisano kao „poezija praha i kraha“, alhemijski spajajući kontradikcije kako bi istražio suštinu ljudskog postojanja, njegove elementarne čestice i slojeve koji prekrivaju jedan drugog. Otuda se ta alhemija ne manifestuje u velikim gestovima, već u suptilnom i nježnom spajanju naizgled nespojivih elemenata, stvarajući jedinstvenu atmosferu koja prožima cjelokupno Vezmarovu književnost stvorenu od ljudi i njihovih mentalnih diskursa, povezanih sa njim samim kao umjetnikom koji o tome sudi sa distance.
Pjevati i misliti formule su koje Vezmarovu poeziju čine duboko samoprožimajućom i refleksivnom. U njoj se lirski subjekat, često izolovan i uronjen u sopstvene misli, bori sa neobjašnjivim, pokušavajući da uhvati i razumije elementarne činioce stvarnosti koji su stvaljeni pred čovjeka kao biće bez pravog znanja i istinsih osjećanja. Ova potraga za smislom odvija se u atmosferi samoće, tišine i posvećenosti unutrašnjem preispitivanju, onakvom kakvom su težili svi veliki svjetski stvaraoci, ostavljeni sami pred sobom. Upravo u tom tihom prostoru, daleko od spoljašnjeg svijeta, dešava se pravo poetsko otkrovenje. Pjesme kao da počnu same da bujaju, da rastu jedna iz druge, da se međusobno prepliću... U pjesmama kao što su one iz zbirke Noć u čitalištu, prostor biblioteke postaje metafora za mjesto gdje se susreću prošlost i sadašnjost, znanje i misterija, a čitalište postaje polje za meditaciju o ljudskom znanju i njegovim granicama, polje gotovo bez kraja i početka, istovremeno i slijepo i svevideće. Poezija Borivoja Vezmara ne nudi lake odgovore, već postavlja teška pitanja, pozivajući čitaoca na zajedničko putovanje kroz složene lavirinte ljudskog duha, kroz uske meandre koji vrludaju intelektualnim prostransvima uma. Kroz to duboko misaono razmatranje, Vezmarova poezija postaje čin otpora površnosti savremenog svijeta, insistirajući na važnosti dubokog promišljanja i introspekcije, samoprekora i samopregora, ne štedeći istovremeno ni sebe ni čitaoca, kao krajnjeg konzumenta. Ta unutrašnja potraga je, u Vezmarovoj poetici, jednako važna kao i rezultat te potrage, bez jednog ne bi postojalo drugo, u pitanju su dvije nerazdvojive kategodije. Njegov lirski subjekat je okrenut filozofskim aspektima, opservira svijet iz duboke tišine i posvećenosti, i u toj tišini pronalazi glas za izražavanje najdubljih istina, najtananijih misli i psiholoških podslojeva koji tvore ravan u konačnici, čija bi završnica mogao biti stih ili pjesma sama.
Jedan od centralnih motiva u Vezmarovom stvaralaštvu je motiv zida, koji dominira u zbirci Zidovi i pismo. Zid ovdje nije samo fizička, gruba i oštra prepreka, već višeslojan simbol. On predstavlja granicu između poznatog i nepoznatog, unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta, prošlosti i budućnosti, između čovjeka i čovjeka, i sebe i sebe, odnosno granicu svog dualiteta. Suočavanje sa zidom, dakle, simbolizuje suočavanje sa granicama sopstvenog razumijevanja i razumijevanja govora oko sebe, sa nemogućnošću potpunog prodora u suštinu stvari. Lirski subjekat zguren pred tim zidom, svjestan je ograničenosti, ali istovremeno je vođen neodoljivom željom da ga pređe ili makar opiše gorčinu neizvjesnosti, nemogućnost da se iznađe rješenje. U ovom motivu ogleda se Vezmarovo prihvatanje činjenice da potpuni smisao možda nikada neće biti dokučiv, ali da je sama potraga za njim suštinski dio ljudske sudbine i da je čovjekov život u vlasnosti nad putem. Vezmarov pjesnički glas, iako pomalo pesimističan u konstataciji o neprobojnosti zida, u isto vrijeme isijava postojanu nadu i upornost, želju za upornošću, prohod kojim se stiže sa jednog na drugo mjesto. On ne odustaje od pokušaja da se, makar i jezikom, uspostavi veza sa onostranim, svjedočeći o neugasivoj ljudskoj potrebi za transcendencijom. Kroz motiv zida, Vezmar istražuje i pitanje identiteta, postavljajući pitanje šta ostaje od čovjeka kada se sve prepreke i granice uklone, kada više nema pred čime da se stane, pred čim da se ustukne.
Rekli smo da njegov pjesnički izraz karakteriše pročišćenost i svedenost. Riječ se pretvara u znak i tako u beskraj. Gotovo do atomskom umrvljenja. Njegov jezik je lišen suvišnih ukrasa, usmjeren na samu srž teme – da li baš uvijek i isključivo na ono o čemu konkretno pjeva. Koristeći minimalna sredstva, postiže snažan efekat, podstičući čitaoca na duboko poniranje, jer je uvijek najteže govoriti sa malo riječi, gestom, mimikom, pogledom... Ova asketska forma stvara prostor za koncentraciju i produhovljenost i promišljenost, a slike koje stvara su često moćne uprkos svojoj prividnoj jednostavnosti. Ponekad, njegova poezija liči na haiku, sažeto i precizno, gdje svaka riječ ima svoju težinu i svrhu, svoju sliku, glas, osmjeh, svoj obrub... Ovaj gotovo magijski pristup, o kojem su pisali kritičari, ogleda se u spajanju naizgled nespojivih elemenata – „praha i kraha“ – u stvaranju jedinstvene poetske atmosfere, gdje se granice između kontrasta brišu, gdje sve može postati jedno, i gdje jedno može postati sve. U Vezmarovoj poetici, ruševine i raspadanje nisu samo slika propasti, već i polazna tačka za novo razumijevanje, za uspostavljanje smisla unutar haosa. Iz tog „praha i kraha“ izrasta nova, pročišćena istina o ljudskom stanju o njemu sebstvenom, onakvom kakav jeste ili bi mogao da bude. Vezmarova poetika se, dakle, kreće u prostoru između unutrašnjeg i spoljašnjeg, između razaranja i stvaranja, između tišine i izgovorene riječi u onim krugovima gdje je uvijek najteže naći težište.
U kontekstu savremene poezije, Borivoj Vezmar se ističe svojom autentičnošću i misaonom dubinom kao jedan od najperspektivnijih mlađih pjesnika srpske književnosti. On ne slijedi dominantne trendove, već se dosljedno bavi autentičnim ličnim i univerzalnim dilemama, često se igrajući nejasnoćama i nerečenostima. Ovo pjesništvo je poziv na unutrašnje putovanje, na preispitivanje utabanih staza razmišljanja i suočavanje sa sopstvenim sjenkama koje tavore negdje u dubinama svakog od nas. Iako djelo Borivoja Vezmara možda nije u centru medijske pažnje, ono ima značaj u književnim krugovima zbog svoje iskrenosti i metafizičke snage, snažne poruke i pouke... Pjesme koje su pred čitaocima predstavljaju dragocjen prilog savremenoj poeziji i svjedoče o upornoj potrazi za smislom u složenom i često nerazumljivom svijetu kroz koji se sve teže putuje. Kroz tišinu, čistu spoznaju i suočavanje sa sopstvenim granicama, Vezmarova poezija nudi put ka razumijevanju bitnosti postojanja, potvrđujući da se najdublje istine često kriju u onome što je neizrečeno i neobjašnjivo, u onome za što nemamo snage ni argumenata. Sila njegove poezije leži upravo u toj hrabrosti da se suoči sa prazninom, a često i ispraznošću, i da u njoj pronađe sopstveni glas, glas koji odjekuje u tišini, ili glas tišine, koja je među ovolikim raspetim „ribarskim mrežama“ postala spasenje od vreve i svakodnevne uhodanosti, spas od drugog i, što je važnije, spas od sebe. Njegovo djelo ostaje trajni spomenik tihoj snazi duha u modernom svijetu, a njegova poetika izazov za svakog čitaoca da se okrene unutra i pronađe vlastiti „opis mesta“ unutar sopstvenog bića. Vezmarova poezija je, na kraju, svjedočanstvo o tome da se istinska vrijednost književnosti ne mjeri popularnošću, već dubinom i iskrenošću sa kojom pristupa fundamentalnim pitanjima ljudskog postojanja.
(POEZIJA)
_____________________
/glas iz sna/
zvao sam se hermotim iz klazomene –
jednom prilikom
noću
kad sam napustio telo
nevernici i zavidljivci
koji su mi se izdavali za prijatelje
spalili su postelju
tako da duša
više nije imala gde
da se vrati.
---
/zamisli/
zamisli šta te čeka
na drugoj strani -
biće od svetlosti
potpuni mrak
zamisli nebrojene vrtloge
u beskrajnom okeanu svesti
talase što se utiskuju
u beščulnu besprozornu
tamu –
okean svesti optočen tamom
tebe anđela smrt.
zamisli šta te čeka
na drugoj strani –
biće od svetlosti
potpuni mrak
ništa o čemu već ovde nisi
maštao
u što već ovde nisi
poverovao.
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"