„KRAJINA KOJA NEKAD BEJAŠE“ KAO ZAVJET, SPOMENIK I OPOMENA – Posthumno predstavljena knjiga Gordane Janićijević

U punoj sali PTT muzeja Srbije, u četvrtak 11. decembra 2025. godine, održana je promocija knjige „Krajina koja nekad bejaše“ Gordane Janićijević - djela koje je, više nego bilo koje drugo, svojim nastankom, tonovima i namjerom postalo zavjet. Zavjet autorke koja je nije dočekala, ali i zavjet naroda čiju je tragediju i upornost opisala kao svjedočanstvo.

Događaj, organizovan povodom tridesetogodišnjice stradanja Srba i faktičkog nestanka Republike Srpske Krajine, okupio je ljude različitih generacija: novinare, preživjele, potomke, stručnjake, svjedoke- sve one koji, po prirodi ili po sudbini, znaju da je pamćenje jedina istinska pravda koju istorija ne može oduzeti.

Jelić: Muzej nije samo kuća predmeta, nego i priča

Direktor PTT muzeja Marko Jelić pozdravio je prisutne i ukratko ih upoznao sa istorijom ustanove, koja seže u 19. vijek - od prvih propisa o prikupljanju poštanskih eksponata iz 1887. godine, do osnivanja muzeja 31. jula 1923. godine. Posebno je istakao presudan čin njegovih nekadašnjih upravnika koji su, uoči 6. aprila 1941. godine, sve eksponate prebacili u Gornji Milanovac, zahvaljujući čemu je zbirka muzeja u potpunosti sačuvana.

- Trideset godina od srpskog stradanja u Krajini je tužan povod, ali sama knjiga je jedno malo „vaskrsenje“. Na ovaj način proširujemo aktivnosti i podsjećamo da muzej nije samo kuća predmeta - nego i kuća priča. Čast nam je da u našem prostoru čuvamo i priču o Gordani i Krajini - rekao je Jelić.

Ćorović: Gordana Janićijević je doživjela sudbinu Milunke Savić

Predsjednik UG „Kultura bez granica“ i urednik knjige Trifko Ćorović je objasnio da je porodica kao temelj svakog pojedinca bila motiv da se Gordana nađe u Krajini.

- U želji da pomogne svojoj sestri Jasmini odlučila je da se zaputi u Krajinu kako bi saznala nešto o svom zetu Vladanu.

Suočavajući se sa onim što je vidjela u Vukovaru, odlučila je da ostane na terenu i bilježi sve što vidi. Kako nije bila rodom i porijeklom iz Krajine imala je slobodu da piše istinu – “ni po babu, ni po stričevima”.

Podsjetio je da je autorka Gordana Janićijević za ovaj rukopis još 1996. godine dobila blagoslov od patrijarha Pavla, koji joj je tada rekao da bude strpljiva i da će knjiga biti objavljena „kad bude vrijeme“.

- Ako je iko poštovao poruku patrijarha Pavla “Budimo ljudi” onda je to bila Gordana. Prije nekoliko godina, u jednom razgovoru ispričala mi je da taj njen neobjavljeni rukopis četvrt vijeka leži u fioci, da je nuđen brojnim redakcijama, izdavačkim kućama, udruženjima, ali nigdje nije našao utočište. Ponudio sam joj pomoć i ohrabrio je da ne odustane. Tako smo, 26. marta 2022. godine, započeli rad koji se ispostavio kao sudbinski - rekao je Ćorović.

Nakon što je knjiga uobličena, Gordana kao perfekcionista po prirodi, je odlučila da doda neka pojašnjenja, kako bi događaji sa ove vremenske distance bili jasniji. Uslijedile su brige, bolest, gašenje emisije, rješenje o mizernoj penziji, problemi sa zdravljem, stažom i egzistencijom.

- Rukopis je konačno završen 10. juna 2024. godine. Gordana mi je poslala mejl u kome je napisala da ide na operaciju i za „ne daj Bože ako se nešto desi“ da knjigu objavim i da “prema nikome nemam nikakve obaveze”. Trideset šest dana kasnije, 16. jula 2024, stigla je vijest da se Gordana preselila na bolje mjesto. Samo četiri dana ranije razgovarali smo i planirali. Tada sam prvi put istinski osjetio težinu riječi - amanet - poručio je Ćorović.

On je dodao da neizmjernu zahvalnost duguje Arhivu Vojvodine i njenom direktoru dr Nebojši Kuzmanoviću, koji je podržao ideju da knjiga bude objavljena.

- Čitajući rukopis dr Kuzmanović je rekao da je „naš narod željan istine“ i tako je knjiga dobila život.

Govoreći o Gordani Janićijević, „jedinoj ženi koja je izvještavala iz rovova i izbjegličkih kolona” istakao je da je doživjela sudbinu sličnu onoj koju je imala heroina Milunka Savić- hrabra u ratu, zaboravljena u miru.

- Dok su drugi čuvali karijere, ona je pronosila vapaj naroda. Nije pripadala svijetu koji se „snašao“, zato je ostala podstanarka, bez stalnog posla, sa penzijom od koje se nije moglo živjeti. Umrla je bez minute na televiziji, bez ploče, bez spomena, ali večeras smo ovdje da kažemo - Gordana neće biti zaboravljena.

Bokun: Knjiga svih nas

Dragana Bokun, novinarka Srpskog kola je knjigu lektorski obradila i istakla je da su je na prvo čitanje preplavile emocije, tuga, bijes, nevjerica…

- Pitala sam se: kako je moguće da poslije svih manipulacija, obmana, izdaja - i dalje sebe dovodimo u situaciju da povjerujemo onima koji nikada nisu dijelili našu muku? U poslednje vrijeme često čujem od naših ljudi, koji su sve to preživjeli: „Ma kakve izbjeglice poslije 30 godina - ko se nije snašao, taj je nesposoban.“ A kako da bude dobro narod koji je izgubio sve – dom, zavičaj, sve za šta je radio, sticao, borio se? Najteže od svega, izgubio je dostojanstvo. I upravo o tom čovjeku pisala je Gordana Janićijević.

Bokunova je naglasila da se autorka nije ograničavala samo na Srbe; već je razgovarala i sa Hrvatima, i sa muslimanima, pokušavajući da spozna šta je istina. Posebno je naglasila kako je Gordana dočekala Krajišnike 1995. godine.

- Dočekala ih je sa punim razumijevanjem i sa dubokom tugom, proživljavajući njihovu tragediju kao svoju. I nije je iznenadilo kako su dočekani. Dobro je znala da su Krajišnici uvijek prvi na spisku da se pošalju da brane, a posljednji u redu u čamcu za spasavanje. Pa, koliko ih pretekne.

Bokunova je istakla da je ova knjiga tihi svjedok “da smo postojali, stradali, preživjeli…”.

- Dok god se ova knjiga čita i istina prenosi, dok god bar jedno dijete od nas čuje šta smo preživjeli – mi postojimo. A to je bila Gordanina najveća želja.

Gulić: Neki tekstovi su skrivani od javnosti

Istoričar dr Milan Gulić, viši naučni saradnik Instituta za savremenu istoriju Srbije i recenzent ovog djela, rodom iz Benkovca, grada koji je u ono vrijeme bio dio Republike Srpske Krajine, podsjetio je na značaj ove knjige, kako za istoričare, tako i za sve koji žele da razumiju srpsko-hrvatske odnose tokom devedesetih. Istakao je da je ovo rijetko prilika da govori na promociji o knjizi autora koji više nije među živima.

- Gordanu Janićijević sam poznavao više od decenije i bio sam jedan od prvih koji je pročitao njen rukopis mnogo prije nego što će se pojaviti kao knjiga. Iako nije bila iz Krajine, niti direktno učestvovala u događajima koje opisuje, Gordana je uspjela da ih posmatra objektivno, lucidno i tačno za ono vreme. Neke njene priče nisu bile dostupne javnosti, ostale su neobjavljene sve do ove knjige.

Gulić je pojasnio da knjiga obuhvata period od osam godina - od kraja 1990. do kraja 1998. godine i mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema.

- U vrijeme proglašenja Republike Srpske Krajine za Nikoljdan 1991. godine bila je u Petrinji i gotovo da kroz njene priče možemo da vidimo svjedočanstvo o svim regijama koje su činile Republiku Srpsku Krajinu. Gordana je obišla Slavoniju, Baranju, zapadni Srem, Petrinju, Dalmaciju (Benkovac, manastir Krka), Liku (Gračac, Plaški), Kordun (Slunj, Krnjak, Vojnić), Baniju (Glina, Petrinja), zapadnu Slavoniju (Okučane), istočnu Slavoniju, zapadni Srem, Beli Manastir i Vukovar. Posebno je dokumentovala period mirne reintegracije 1996–1998. godine.

Istakao je da je autorka u svom istraživačkom radu razgovarala sa brojnim ličnostima iz tog vremena. Među njima bili su predsjednik Krajine Goran Hadžić, predsjednici skupštine Mile Paspalj i Veljko Vukelić, ministri Slobodan Jarčević, Veljko Džakula i Vojislav Stanimirović, kao i predsjednici opština Miloš Vojnović i Zlatko Kramarić sa druge strane.

- Pored političara, autorka je razgovarala i sa stručnjacima, među kojima su patolog Zoran Stanković i istoričar Slavenko Terzić, a čula je i svjedočenja Bore Đorđevića, koji je u to vrijeme bio veliki prijatelj Krajine. Razgovarala je sa običnim ljudima, prognanicima iz područja pod hrvatskom vlašću, sa UNPROF-orcima, javnim ličnostima… Imenovala je mnoge, ali i ostavila neka imena nepomenuta, pa ih neću otkrivati ni ja.

Gulić je naglasio da se značaj knjige ogleda u slici života običnih ljudi tokom rata.

- Pokušala je da shvati život ljudi na ovom prostoru, kako je došlo do konflikta i kako se odvijala njihova svakodnevica Ona prikazuje šta je mučilo prosječnog Krajišnika - nedostatak struje, teškoće u snabdijevanju, bezakonje, pljačke srpskih i hrvatskih kuća. Ništa nije prešutila. Njene priče krasi dinamika. Neki tekstovi su gotovo filmski, kao njen prelazak na drugu stranu u sred rata.

Pokušala je da prikaže patnje, stradanja, ali i duh i volju da opstanu ljudi koji su tamo živjeli. Pokušala je da predstavi mentalitet naroda, da ga razumije, a možda i zavoli.

Gulić je kao jedan od najupečatljivijih dijelova knjige naveo Gordanin radio-prenos tokom operacije „Oluja“, kada je uključivala kolege iz Knina, Benkovca, Kostajnice i drugih gradova, i na taj način Srbiji približila stvarno stanje na terenu.

- Dočekivala je kolone izbjeglica, pružala pomoć, apelovala na one koji su dužni da pomognu, a to nije bilo učinjeno. Čak i nakon sloma Republike Srpske Krajine, ostala je prijatelj Krajišnika, govoreći o njihovom stradanju i nasljeđu i u emisiji „Srpski sv(ij)et“ na nacionalnoj televiziji „In4S“.

Na kraju, Gulić je istakao da Gordanin glas i njeno nasljeđe nastavljaju da žive, da inspirišu i podučavaju, a sve priče koje je zabilježila ostaju putokaz istine, hrabrosti i čovječnosti.

- Vaše prisustvo u ovolikom broju najbolje svjedoči da je Gordana bila na pravom putu, da je neko ko vrijedi pažnje i da zaslužuje da večeras govorimo o njenom trajnom spomeniku - knjizi ‘Krajina koja nekad bejaše’.

Snažne emocije kod publike izazvao je je upečatljiv nastup Katarine Krstić, desetogodišnje učenica MŠ “Davorin Jenko” iz Barajeva koja je otpjevala dobro poznate stihove pjesama “Sveta Krajina” i “ Mala kuća”.

Prema riječima organizatora, knjiga “Krajina koja nekad bejaše” nije u slobodnoj prodaji, niti će ikada biti. Može se naći u bibliotekama od Hilandara do Australije, a svima je dostupna na sajtu Arhiva Vojvodine u elektronskom izdanju.

Pored autorkinih članova porodice i kuma, među prisutnima su bili narodni poslanik Miodrag Linta, rukovodilac Grupe za nestala lica na teritoriji bivše SFRJ Maja Vasović, i njena koleginica Ivana Bošković, predsjednica Udruženja nestalih i poginulih „Suza” Dragana Đukić, urednica časopisa „Suza“ Jovana Marić, slikar Slobodan Amanović, pisac i advokat Predrag Savić, ljekar dr Vukašin Lugonja, predsjednik Koalicije udruženja izbjeglica Mile Šapić, predsjednik Udruženja Mostaraca Blagoje Rebić, predsjednica Kulturne zajednice Srba Šamarica Danica Bogdanović, praunuka harambaše Pera Tunguza i sekretar Udruženja Nevesinjaca Nataša Gligorić, predstavnici Slavonije u srcu, kao i predsjednici i predstavnici brojnih zavičajnih udruženja u Beogradu.

Knjigu u elektronskom obliku besplatno možete preuzeti ovdje: https://arhivvojvodine.org.rs/krajina-koja-nekad-bejase/

Slobodna Hercegovina

Foto: Mile Šapić