Vrbnik, selo na promaji

Slobodan Amanović je čitaocima i nezaboravu podario svoj šesti roman pod naslovom „Zlo doba“ (izdavač: Porodica Amanović). Kao i prethodni romani i ovaj se bavi bavi istorijskim događajima svoga zavičaja – kninske Krajine (ovdje konkrektno Vrbnika), korice mu ukrašavaju autorove slike (na naslovnoj strani je simbolički prikaz stradanje srpskog naroda, a na zadnjoj slika glavne ulice u Kninu), dok je obim romana stotinjak stranica. Predgovor „Život u pasjim zubima“ napisao je ugledni književni stvaralac Milijan Despotović iz Užica.

Radnju romana uokviruju dvije rečenice – na samom početku romana: „Vrbnik, selo na promaji“ i na samom kraju romana: „Ključ je ispod kamene ploče“. Na simbolički fenomen promaje ukazuje i M. Despotović, uočavajući da na tim prostorima promaja nije samo strujanje vazduha, nego i simbol nadolazećih (ali stalnih) nevolja, nestabilnosti, opasnosti… U romanu je mnogo simboličkih detalja i zapažanja, ali i konkretno opisanih događaja, ličnosti, i pojava u periodu od osamdesetak godina (od I svjetskog rata pa do egzodusa Srba sa tih prostora). Nakon opisa Vrbnika i njegove okoline, gotovo hronološki opisani su događaji i njihove refleksije na stanovništvo sviklo na težak život i svakojaka stradanja.

Opisujući taj kraj i ljude tokom I svjetskog rata, ponosno ističe da su mnogi mobilisani u austrougarsku vojsku, ali ih je veliki broj završetak rata dočekao boreći se na strani pobjedničke, srpske vojske. Preko nekih detalja i događaja, opisuje uspostavu i funkcionisanje zajedničke države pod dinastijom Karađorđevića. Ubistvo kralja Aleksandra 1934. u Marselju opisuje iz vizure naroda okupljenog na ispraćaju posmrtnih ostataka ubijenog kralja kroz Dalmaciju, pri čemu ožalošćeni narod sluti dolazak zlog vremena.

Značajan dio romana obuhvata opise stradanja naroda tokom II svjetskog rata – hapšenja, klanja, bacanja u jamu, opis borbe za život nedoklanog stradalnika... Uočio je autor da stanovnici tog prostora „nisu ni slutili da prava mržnja leži u dušama pripitomljenim u drugoj vjeri“. Osim stradanja, slikovito opisuje snalaženje pojedinaca (svrstavanja uz vlast, okupatore, partizane, četnike, balansiranje i izbjegavanje da se opredijeli, čekajući „jasnije“ vrijeme…) Ali je to sve bivalo trenutno, jer u zlo doba, u kome se vlasti i sile često mijenjaju, svako nepristajanje je opasno. Lijepo je to opisao M. Despetović u predgovoru zapisavši da taj prostor kroz istoriju „iskušava duše i bezdušnike, radi sopstvenu istragu predaka, prvernika i dođoša sa zlim namjerama o čemu je uvek ljuti kamen vodio zapisnik kako o individualnom tako i kolektivnom stradanju“. Kako su se mijenjale vojske, vlasti, epohe, zlo doba se samo prelivalo sa jedne grupe nevoljnika na drugu. Nekad se nekome samo činilo da je došlo bolje doba, ne shvatajući da je to samo trenutno zapažanje, jer je za mnoge oko njega to bilo zlo doba. Postupci lokalnih „vladara sudbina“ ostajali su gotovo isti i sa novom vlašću, samo su se uloge obrtale. Za one koji su vjerovali i čekali da dođe bolje doba za sve – ono nije dolazilo. Za neke su sukobi i ratovi bili muka i nevolja, za druge unosan posao, za neke šansa za iskupljenje, a za većinu sudbina. Dok su se jedni brzo mijenjalai i prilagođavali, neki su se povlačili, neki ispravljali želeći da potru i obesmisle svoja nedjela… Samo je težak život, borba i stradanje bilo stalno, jer je taj prostor … krvava utrina po kojoj se od rođenja pa do smrti goni i bježi – kako je to autor napisao u svom prethodnom romanu „Kad cikne zvono“.

Amanović je vješto opisao sudbine ljudi i prostora na kome se smjenjuju nasilja i tegoban život. Naracija romana je hronološka, sa dopadljivim rečenicama i dijalozima ukrašenim dijalekatskim govorom ili lokalizmima. Veliki broj likova koji se pojavljuju, dug vremenski prostor radnje i opisivanje slijeda događaja, na svega stotinjak stranica romana, uslovilo je da nema posebno istaknutog, centralnog zapleta i događaja. To je možda i očekivano jer su glavni akteri ujedno neposredni svjedoci i učesnici, žrtve i izvršioci u zlim dobima, pa faktički glavna uloga pripada narodu sa tih prostora.

Svakako vrijedi pročitati ovaj kratki roman, jer daje jedan širok i neobičan pogled i na neke manje poznate događaje na tom prostoru tokom XX vijeka.

Slobodan Amanović je rođen u Vrbniku kod Knina 1953. godine. Napisao je šest romana (Posljednju smokvin list; Kob; Devorni; Kuridža; Kad cikne zvono i Zlo doba) kao i Riječi Vrbnika i kninskog kraja. Slikarstvom se bavi već 50 godina. Učestvovao je na brojnim domaćim i međunarodnim izložbama. Član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja likovnih umetnika Srbije. Dobitnik je zlatne povelje „Svitak“ Književnih novina iz Požege. Od 1995. godine živi i radi u Beogradu.

Milenko Zailac