hleb
Kako ono kaže Miloš na kraju svoje knjige...Ima seoba, smrti nema! Seobe, uvijek seobe. Koja li je već ovo, broja im se ne zna. Samo je vremenski zadnja. Dođe nas dosta u tom zadnjem velikom pokretu kod onih koji dođoše u ravnicu u “osmoj ofenzivi”, voženi vlakovima bez voznoga reda. Neki i ranije.

Ne pita nitko i ne čudi se "Đe će sunce zaći?". Smještamo se kod rodbine. Bliže i daljnje, rođaka, poznanika. Neki su se zadržali duže. Neki nakratko, da predahnu samo, pa produžili dalje. Dosta ih i osta u ravnici.

Znali smo u Kljaićevo doći u goste, ali ovaj put stigosmo nenajavljeno. Prva jutarnja kava i pićence u birtiji koja ima onu starinjsku vojvođansku ukrašenu fasadu i ulaz sa ugla. U produžetku sa obe strane skoro pa iste ulice. Kuće u nizu, lipići, klupice ispod njih. Trava, graba, pa asfalt. Kako prepoznati gdje trebaš skrenuti rođacima?.…Kasnije odemo do pekare, gladni smo. Poslije ćemo u potragu za našima. Red je dug, mnogo je gladnih usta. Treba to nahraniti. Iza mene u redu domaća žena. Klimnu glavom komšinici koja kreće van iz pekare sa dvije velike kese iz kojih se puši frišak kruh. Nitko više nikom ne zaziva dobro jutro. Pita je samo:

- Kolko ih imaš?

Ležanja nema, treba familiju nahraniti. Ne pita te nitko za školu, stručnu spremu, iskustvo... Radi se bilo što, često za bjednu dnevnicu. Uđeš u red, pa udri. Srećom Mađarska granica nije daleko pa red završava, inače se do Segedina ne bi okrenuli. Prokrvare žuljevi, al što vele, da Bog duranje.

hleb1
Lakše se snađu ljudi koji su oduvjek umjeli išta napraviti svojim rukama, makar i ne imali škole za to. Možda nije nitko bolje od dr. Neleta Karajlića i na slikovitiji način oslikao kako se u novim situacijama snalaze pojedinci i cijele grupe u izmjenjenim uslovima. U jednom pasosu njegove knjige “Fajront u Sarajevu” opisuje ljude, svoje komšije. On stanuje u jednoj od zgrada sa društvenim stanovima. Radnici su to “Centrotransa”, vojna lica, državni službenci, inžinjeri, ekonomisti, civilna lica kod vojske, prosvjetari. Bi među stanarima dosta visokoobrazovanog i učenog svijeta.. Te zgrade su posljednje izgrađene, sam rub urbaniziranog dijela grada. Odmah preko ceste počimalo je naselje sa privatnim kućama. Najčešće zidane bez dozvola i suglasnosti. Čudnog plana i rasporeda, nedefiniranog stila. Nikad do kraja dovršene i bez fasada. U njima stanuju ljudi svakakva soja, u pravilu došljaci. Ima tu taksista, privatnika, mehaničara, zanatlija...muvara, pomalo tajanstvenih likova, sa same ivice kriminala... Kad se zapucalo, taj dio preko ceste se mnogo bolje i brže snalazio.
. . .

Prva izbjeglička zima. Hladna i sa mnogo snijega. Mi ponovo u ravnici. Opet u redu, ovaj put za vruć burek. Ispred mene dvije moje zemljakinje. U muci se probaju privići na ravnicu, klupice, vodu, leb...

- Onda, kako je?

- Dade se nekako, prtimo uglavnom... Ima se za leba.

- EST, IMA SE ZA LEBA...
AL DA SE MENI KRUVA NAJESTI !!!
Jedna od sedamdesetak kratkih ratnih i poratnih priča iz “zadnjeg” rata, iz zbirke pod nazivom “Krajino neko misli nate… Ma misli moj k . . . c

Ako ikad izađe ova zbirka priča na zadnjoj strani omota će stajati tekst: Napisao ŽELJKO KRESOJEVIĆ.
Živi u Holandiji, ne svojom krivicom. Ovo mu je prva knjiga, do sada nije ništa izdao smiley-smile > Priče iz izbjeglištva: Nadzornik , pa ni .......
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Ukoliko prenosite ovaj tekst na drugi sajt, a Banija Online je naznačena kao izvor / autor teksta, molimo da i to prenesete po mogućnosti sa linkom ka izvornom tekstu.
reklamirajte se cbc