milivoj trkulja
Milivoj Trkulja
Milivoj Trkulja
U sedmicama nakon ‘Oluje’ brojni mediji u regionu izvještavali su o egzodusu i tragediji Srba koji su bili prisiljeni otići s područja Like, Banije, Korduna i sjeverne Dalmacije. Naslovne stranice bile su pune fotografija izmučenih ljudi koji su danima putovali do Srbije, a na jednoj od njih, onoj ‘Ilustrovane Politike’ od 19. avgusta 1995. godine, nalaze se lica petogodišnjeg Milivoja Trkulje, njegove starije sestre Marijane i majke Smilje.

Dvadeset i tri godine kasnije Milivoj, koji je rodom iz Ostrožina kod Vrginmosta, kaže da se sjeća tek rijetkih slika iz izbjegličke kolone.

- Jedna od njih je brzinsko trpanje stvari iz kuće u kola komšije s kojim smo otišli zadnji iz sela. Prema Srbiji smo se vozili autoputom i sjećam se da su nas ljudi s mostova gađali kamenjem. Srećom, nitko od nas nije pogođen - prisjeća za "Portal Novosti" se on i dodaje da se njegov otac Gojko u ‘Oluji’ morao razdvojiti od porodice i otići u Bihać, odakle se vratio u Hrvatsku.

Dio kolone u kojem se Milivoj nalazio sa sestrom i majkom stigao je u Jagodinu, gdje je oformljen izbjeglički centar u kojem su živjeli kraće vrijeme.

- Kasnije smo spavali kod neke žene koja nas je primila. Kod nje smo proveli gotovo godinu dana, odnosno sve dok otac nije došao po nas i odveo nas na istok Hrvatske - govori danas 28-godišnji Milivoj.

Porodica Trkulja je po povratku prvo živjela u selu Berek kod Vukovara, gdje je već tada bilo dosta Kordunaša. Uz dopuštenje vlasnika, u prvom su periodu živjeli u jednoj napuštenoj kući. Budući da su nakon nekog vremena autobusi prestali dolaziti u to slavonsko selo, Trkulje su se preselili u Negoslavce kako bi otac Gojko mogao nesmetano putovati na posao. U tom su selu kupili kuću i ostvarili pravo na njenu obnovu. Međutim, na građevinski materijal čekaju već 15 godina.

- Kuća je solidna, ali nije onakva kakva nam treba. Obnova se odugovlači godinama, a kako je otac u međuvremenu preminuo, morali smo podnositi novi zahtjev. Sljedeće godine bi konačno trebali dobiti materijal - kaže Milivoj i dodaje da nakon svega nisu imali namjeru graditi kuću na rodnom Kordunu.

Naime, Milivoj je u Negoslavcima krenuo u osnovnu školu, a potom je u Borovu završio za elektrotehničara. Nikada nije radio u struci, već je neko vrijeme bio zaposlen u Vupiku. Odnedavno radi u Hrvatskim željeznicama. Majka Smilja danas je u penziji, a sestra Marijana sezonski radi na jadranskoj obali. Ovaj mladić naglašava da su se ljudi u istočnoj Slavoniji, među kojima je bilo i dosta izbjeglica iz Krajine, dobro slagali. Kaže da je tako i danas.

- Praktički nemam loših iskustava i nikad se nisam zapitao što bi bilo da smo ostali u Srbiji. Iako još nisam odlučivao hoću li tu ostati, nije mi žao što sam se vratio u Hrvatsku - govori Milivoj, u čijoj kući naslovnica s početka priče i danas zauzima posebno mjesto.

- U koloni nam je prišao neki novinar i obećao mi je da ću dobiti slatkiše ako pristanem da nas fotografira. Pristao sam i tako smo završili u novinama. Ali slatkiše, koliko se sjećam, nikad nisam dobio. Ipak, ta nas fotografija podsjeća na neke dane i muke koji su, srećom, iza nas - zaključuje on.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Ukoliko prenosite ovaj tekst na drugi sajt, a Banija Online je naznačena kao izvor / autor teksta, molimo da i to prenesete po mogućnosti sa linkom ka izvornom tekstu.
reklamirajte se cbc