slobodanka srdic
Kada su početkom kolovoza 1995. u daljini zagrmjeli topovi, a rafalna paljba bila sve bliža, 12-godišnja Slobodanka Milić i njena obitelj, otac, majka i brat Slobodan, napustili su rodno selo Donji Budački kraj Krnjaka.

- Na brzinu smo pokupili nešto garderobe, dokumente i krenuli u dugoj koloni, a da ni sami nismo znali kamo. Cilj je bio što prije pobjeći od eksplozija i pucnjave. Sjećam se da sam bila tužna jer sam ostavila sve ono što mi je bilo milo i drago, a nisam znala da li ću se ikada vratiti na svoj Kordun - svjedoči Slobodanka.

Milići su prenoćili u Topuskom, pa su dalje autobusom preko Bosne krenuli u Srbiju. Za prvo vrijeme su se skrasili kod rođaka u Beogradu.

- Nakon nekoliko dana odmora kod rodbine, krenuli smo za Vršac kod bake i djeda. Tamo sam završila osnovnu i srednju prehrambenu školu, stekla mnogo prijatelja i školskih kolega, ali su mi se misli svako malo vraćale na Kordun gdje sam imala lijepo djetinjstvo. Mnoge veze bile su prekinute, razmišljala sam o mojim vršnjacima i vršnjakinjama, pitala se gdje su završili, da li su živi i kako im je. Razmišljala sam i o susjedima, ljudima s kojima je moja obitelj dijelila dobro i zlo. Kako je vrijeme prolazilo, vijesti su stizale na kapaljku. Svatko je nekoga tražio i raspitivao se - prisjeća se 35-godišnja Slobodanka za "Portal Novosti".

Njeni roditelji vratili su se na Kordun 1998. godine. Kuću su zatekli u potpuno devastiranom stanju – opljačkanu i zaraslu u draču. Budući da se u njoj nije moglo živjeti, neko su vrijeme bili kod druge bake i djeda u Čatrnji. Tek nedavno, tik uz staru kuću, Slobodankin brat Goran sagradio je novu. U međuvremenu se Slobodanka udala za Dušana Srdića, rodila Marka (2) i Sandru (11) te se zaposlila u mjesnoj trgovini u Krnjaku.

- Suprug je bio zaposlen, firma je zapala u teškoće, pa sada traži novi posao. Imam sreće što sam dobila posao u trgovini. Plaća je redovna, što je najvažnije, a poslodavac je korektan prema zaposlenicima. Ne živimo u izobilju, ali nekako guramo i preživljavamo. Još kad bi se suprug zaposlio, stvari bi krenule nabolje. Mogu reći da sam sretna i zadovoljna žena. Ponekad promatram moju Sandru i prisjećam se kako sam upravo tolika bila kada smo napustili Kordun. Ne mogu zamisliti što bi bilo da se nekim slučajem to ponovi. Razmišljam kako sam to sve izdržala, to prekinuto djetinjstvo i strahove, bez većih posljedica. A bila sam tako malena…

Nije Slobodanka jedina koja je s područja općine Krnjak napustila Kordun kao osmoškolka. Mnogi dječaci i djevojčice njenog uzrasta krenuli su s roditeljima, uglavnom ne razumijevajući zašto ostavljaju sve ono što im je život činilo lijepim. Od kuće, voćnjaka, vrtova i sokaka do kućnih ljubimaca i skrovitih mjesta u šipražju na kojima su, daleko od svih, maštali o prvim ljubavima. Nisu znali kuda to idu, a još tragičnije je što to nisu znali ni njihovi roditelji.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Ukoliko prenosite ovaj tekst na drugi sajt, a Banija Online je naznačena kao izvor / autor teksta, molimo da i to prenesete po mogućnosti sa linkom ka izvornom tekstu.
reklamirajte se cbc