Nataša Bućan: Zaboravljanjem tradicije i korena verujem da čovek zaboravlja i deo sebe.

Nataša Bućan magistar farmacije, rođena je 30. 6. 1995, u Glini i kao novorođenče u majčinom naručju preživljava „Oluju“. Iako zapravo cijeli svoj dosadašnji život provodi u Novom Sadu, gdje je završila Osnovnu školu „Svetozar Marković Toza“ i Tehničku školu „Pavle Savić“, ne zaboravlja odakle potiče, ne zaboravlja svoje korijene. Nataša ima i dvadesetogodišnju sestru Tijanu, a roditelji Mile i Jelena, kao i bake Anka i Ljubica, djede Pero i Boško naučili su je da je porodica najvažnija, ona im je bila najsigurnije utočište u ratnim vremenima.

Po zanimanju je magistra farmacije, voli putovanja, druženja, ples, muziku i jezike. O tradiciji najviše uči od đeda Pere.


– U našoj kući i dalje se koristi ijekavica (u većini slučajeva), čak sam i svoje prijatelje iz Vojvodine i sa juga Srbije naučila po koju riječ koja potiče sa Korduna. Moji roditelji su došli u Oluji u Srbiju i o tome baš i nema lijepih priča, što je u potpunosti i razumljivo. I sama sam bila dio kolone, u kojoj sa putovala sa mamom i bakom, gdje sam imala samo mjesec i 6 dana. Postoji jedan lončić u našoj kući koji kod bake često pokreće priču o tome kako je u njemu pripremala hranu za mene na grančicama tokom puta u koloni. Baka je i tada vodila računa o hrani, a tako je i dan danas.

Djeda joj je pripovijedao i o stradanju Srba Korduna i Banije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Narod sa tih prostora uprkos svim stradanjima, prkosno se borio i odolijevao neprijatelju. Bućanova ističe da je veoma ponosna i na ženske članove svoje porodice.


– Kada bih svoju majku i bake morala da opišem u 3 riječi to bi definitivno bile izdržljivost, hrabrost i toplina. To zaista i jesu prve osobine kada pomislim na njih. Za porodicu su spremne da učine sve, čak i kada im je nešto teško, one su vedre i nasmijane. Hrabre jer zaista ono što su prošle nije uopšte lako, stojički su sve iznijele i mislim da to u potpunosti opisuje njihovu hrabrost. Tokom svih tih godina, nikada nisu ni posustale, a kamoli odustale. Iza svih ovih čvrstih i jakih žena čuči jedna toplina koja konstantno ispunjava naš dom.

Životi mnogih Krajišnika mogu se svesti na jednu riječ – BORBA. Borba za život, borba za vjeru i pismo, rat, kolona, borba za egzistenciju i obrazovanje djece, borba za mirnu i izvjesnu starost, borba za dostojanstvenu smrt.


– Svojim roditeljima, bakama i dekama sam zahvalna na apsolutno svemu. Na tome što su me odgojili i naučili svim pravim vrijednostima koje treba da posjeduje jedna osoba, što su uspjeli da mi omoguće školovanje i jedan bezbrižan život, a najviše sam im zahvalna na tome što su me naučili da se u životu treba boriti i da odustajanje nije opcija. Nedaća svakako da jeste bilo, ali nekako smo zajedno to uspjeli da prebrodimo i ostavimo ih iza sebe. Zaboravljanjem tradicije i korijena vjerujem da čovjek zaboravlja i dio sebe.

Iako smatra da je najvažnije ono što ponesemo iz kuće, Bućanova se posvetila i svom obrazovanju. Ne planira da stane na tituli magistra, već od jeseni upisuje specijalizaciju.


– Tokom studija sam bila dio Asocijacije studenata farmacije u Novom Sadu (PSANS), koja je za mene bila jedno sjajno iskustvo, gdje sam imala prilike da upoznam mnoge kvalitetne ljude i steknem različita znanja. Trenutno sam zaposlena u jednoj farmaceutskoj kompaniji gdje radim na poziciji stručnog saradnika na teritoriji Vojvodine. A od oktobra planiram da se vratim u klupu, upišem specijalizaciju i nastavim svoje školovanje. Za sada moj plan jeste da ostanem u Srbiji, ali to je samo plan, uvijek neko voli da se poigra sa njima, tako da ko zna gdje će me život odvesti.