Janusove livade na Baniji: Najveće stratište Srba u "Oluji“

Snimak ekrana

Nedelju dana nakon zločina nad srpskim civilima u „Oluji“ u obližnjim kućama sam pronašao krvavu ćebad, madrace, jastuke, dečja kolica, kaže Đuro Ostojić, čovek koji je sam istraživao ovu tragediju.

Svetozar Livada, predsjednik Zajednice Srba u Hrvatskoj, univerzitetski profesor i naučnik, nekoliko puta je, u periodu 2001-2006. godine, tražio od hrvatske države da pokrene istragu o „likvidaciji 500 Srba za vreme ”Oluje„ na Janusovim livadama”, na Baniji, u blizini Donjeg Žirovca neposredno pored puta Glina – Dvor. Profesor Livada smatra da je to najveći zločin koji se u jednom danu dogodio za vrijeme posljednjeg rata u Hrvatskoj, a kao uporište koristi članak nedeljnika Srpskog demokratskog foruma iz Zagreba pod nazivom „Identitet”, objavljen 2001. godine. U njemu dvojica novinara Boris Pavić i Ivan Klobučar, dokazujući tezu o tom zločinu, koriste svedočenje jednog oficira hrvatske vojske koji se zove Tihomir Mandarić. Prema iskazu Tihomira Mandarića 1. i 3. bojna 2. brigade hrvatske vojske „Gromovi”, presrela je veliku grupu od oko 500 srpskih civila dok se od zaseoka Janusi, i potom preko Janusovih livada, spuštala prema magistralnom putu koji je trebalo da ih odvede do Bosne.

Svjedočenje Đure Ostojića o masovom zločinu nad srpskim civilima

Krvavi pir 2. gardijske brigade „Gromovi”

Braća Dragan i Milan Utješinović iz zaseoka Dangube, koje se nalazi nekoliko stotina metara na brdu iznad Janusovih livada, zarobljeni su drugi dan „Oluje”, negdje kod Dvora na Uni, i kasnije vraćeni u svoje selo.

– Rekli su mi da su prvu noć, kad su se vratili, čuli brujanje bagera. To brujanje je dolazilo, kako su tvrdili, iz pravca lokacije blizu Janusovih livada, sa koje se nekad vadio kamen. To je bilo u noći 8. na 9. avgust, 1995. godine, a taj se zločin dogodio 6. avgusta. Pošto svjedok Tihomir Mandarić u „Identitetu” tvrdi da je na mjestu pokolja vidio oko 90 mrtvih civila, a da ih je 400 odvezeno hladnjačama, koje je, kako je izjavio, takođe vidio, onda se logično može zaključiti da je tih 90 civila tamo i zakopano. Svjedok pominje i 2. gardijsku brigadu „Gromovi”, za zločin optužuje njenu 1. i 3. bojnu, a da bi tako stvarno moglo i da bude svjedoče i grafiti na kućama u samim Janusima. Na kući Steve Birača se jasno vidi da je tu bila upravo 3. bojna – kaže Đuro Ostojić.

Bili su to Kordunaši koji nisu mogli da prođu glinskim pravcem jer ga je hrvatska vojska već presjekla, pa su krenuli od Topuskog preko Vranovine, Obljaja, Bojne, Kobiljaka i šume Prolom, do sela Brubanj koje se nalazi iznad saobraćajnice Glina – Dvor. Obje jedinice su otvorile vatru na prognane Srbe i, kako navodi „Identitet”, sve ih pobile. Đuro Ostojić, čija je žena Hrvatica iz Petrinje, odmah nakon „Oluje” je otišao sa njom u taj grad gdje su do njega doprle prve informacije o zločinima. Nedjelju dana nakon što se dogodila većina tih zločina, Ostojić je stigao i do Donjeg Žirovca. Najprije je obišao zaseok Ostojići u kojem je rođen, i onda, krećući se nekoliko kilometara dalje prema Dvoru, primjetio veliku crnu livadu. Sve je oko nje bilo zeleno, osim nje same koja je izgledala kao da je spržena. Sagnuvši se do trave Ostojić je primjetio da livada nije gorjela već da je krvava.

– Sledio sam se kad sam to vidio. Odmah mi je bilo jasno da se tu dogodio pokolj. Krenuo sam nekoliko stotina metara dalje do kuća pored kojih se ulazi u selo Brubanj i u njima naišao na gomile raznih predmeta – bilo je tu krvave ćebadi, madraca, jastuka, posuđa, dječjih kolica… Odmah mi je bilo jasno da je to od ubijenih Srba. Ali gdje su ti ljudi? Gomile njihovih predmeta svjedočile su i o njihovom broju. Pogotovo uz pretpostavku da je dio njihove imovine i odnesen – sjeća se Đuro svog prvog dolaska u rodni kraj poslije rata.

Produžio je dalje uzbrdo, sve do zaseoka Janusi, gdje je pored bunara kuće Steve Birača naišao na izgorjeli autobus. Oko njega su bili razbacani razni predmeti, kao i po poljskom putu koji je do tog zaseoka vodio upravo prema drumu spasa. Primjetio je da je i po njemu bilo kojekakvog smeća i raznih predmeta koje su ljudi ostavili za sobom.

Đuro je kasnije doznao od braće Steve i Milana Karapandže, čija je kuća odmah pored bunara, da je hrvatska policija u tom bunaru pronašla 23 leša. A niz saobraćajnicu prema Dvoru, u Donjem Žirovcu, žive Simo Arbutina i Danica Ljiljak, koja u vrijeme „Oluje” nije napustila svoju kuću. Hrvatski vojnici su je našli kod kuće i odvezli u logor za izbjeglice u Lipovljane. Somo i Danica ispričali su Đuri da su, vrativši se kući, naišli na tako temeljito prekopanu Daničinu baštu da je tako nešto – kaže Simo – samo bagerom moglo da se uradi.

– Vratila sam se kući mjesec i po dana kasnije. Nakon izvjesnog vremena primjetila sam na jednom mestu u bašti veliko ulegnuće zemlje. A, pošto sam isti dan, kad sam se vratila, primjetila i velike mrlje krvi na drumu blizu bašte odmah mi je bilo jasno šta se tu dogodilo. Još veće ulegnuće je na Vratniku, bliže Janusovim livadama – ispričala je Danica „Vestima”. Inače od tada više ne kopa baštu na mjestu gdje se to ulegnuće nalazi.

Iz iskaza oficira hrvatske vojske Tihomira Mandarića

Neposredno nakon izlaska iz Janusa, oko 12 sati, naišli smo na veliku grupu srpskih civila koji su nam zašli iza leđa. Bili su na 150 do 200 metara od nas i lagano su se kretali prema nama. U grupi je bilo najmanje 500 ljudi. Vjerovatno ih je bilo i više, ali u svakom slučaju nije ih bilo manje od 500. Među njima je bilo dosta žena, a mogli smo jasno da vidimo starce i djecu. Naša je kolona malo usporila, ali nas je u taj čas sustigao žuti kamiončić i zaustavio cijelu kolonu. Iz njega je izašao meni nepoznati časnik u odori Hrvatske vojske i izbacio na čestu mrtvo tijelo satnika Hrge iz 1. bojne… Počeo je nad njegovim tijelom vikati kako su Hrgu prije nekoliko minuta ubili ovi isti srpski civili u blizini, te da je konačno došlo vrijeme da im se možemo osvetiti i za satnika Hrgu, ali i za sve one koje smo izgubili tokom rata…

» Kad sam prišao bliže, vidio sam da je Hrgino telo već ukočeno, da mu je koža posivela i da je gotovo crna, iz čega mi je bilo sasvim jasno kako je mrtav već duže vrijeme, vjerovatno od prethodnog dana i da je riječ o veštoj inscenaciji. Civili su nam se počeli približavati… Vidio sam da im se sprema likvidacija, a nisam mogao ništa učiniti. Između 1. i 3. bojne „Gromova” bio je razmak od nekoliko stotina metara, a civili su u nedoumici stajali na livadi pokraj ceste, 100 do 150 metara udaljeni od nas. Neko je jakim glasom naredio „Pucaj”! Tada su obe bojne otvorile unakrsnu vatru iz svih raspoloživih oruđa i oružja po okupljenoj grupi civila. Ne znam ko je izdao naređenje… Vidio sam da su pucala sva četiri tenka 1. i sva četiri tenka 3. bojne, pucalo se iz pušaka, otvarana je rafalna paljba iz puškomitraljeza… »

» Leševi civila bili su razbacani po polju, neki su se micali, drugi jaukali. Nekoliko njih je uspjelo pobjeći u šumu, pa su se za njima sjurili vojnici. Ne znam da li je na kraju neko od te grupe uspio pobjeći i preživjeti. Cijla ta stravična scena trajala je 20 minuta…

» Predveče tog dana, između 19 i 20 sati, pozvali su me da sa svojom grupom dođem u zapovjedništvo. Brigada je već prošla Radanoviće i kretala se prema šumi Maji. Kad smo naišli cestom do mjesta masakra, vidjeli smo na cesti poređano oko devedesetak leševa civila. Posebno me je potreslo kad sam među pobijenima uočio četvero-petero djece. Ostalo su uglavnom bile žene i starci. Pokraj leševa je stajao zapovjednik satnije Josip Jančić. On nam je objašnjavao kako su to naše, hrvatske civilne žrtve. Valjda nije znao da smo sve to gledali, da smo prisustvovali pokolju? Međutim, svi ostali leševi, a bilo ih je još najmanje četiri stotine, nestali su. Naprosto, nigdje ih nije bilo. U širokom krugu 100 do 150 metara oko mjesta likvidacije, pa do ceste sve je bilo prepuno krvi. Trava je bila krvava. Urezala mi se ta scena duboko u svijest. Ali gdje su nestali leševi? Poslije smo došli do zaključka da su ih morali odvesti kamioni hladnjače, koji su dan ranije izašli s nama u koloni iz vojarne… „U našoj motorizovanoj koloni bilo je i 35-40 kamiona hladnjača za koje smo kasnije saznali čemu su služile“

Na glinskom je području jedino poznata zajednička grobnica žrtava „Oluje“ u Donjem Selištu gdje je 55 grobova, kao i još jedna zajednička grobnica ponad lokalnog groblja. Koliko je sahranjenih u Donjem Selištu, točno se ne zna, ali se pretpostavlja da je riječ o stradalim Kordunašima koji do Žirovca i Dvora nisu išli preko Gline i Maje, nego zaobilaznim šumskim rutama.

Prva stradanja Srba desila u Glini 6. avgusta, a zatim su u glinskim selima Roviška, Ravno Rašće, Maja i Brubanj kada su izbjegličku kolonu presjekli pripadnici hrvatske vojske koji su se iživljavali nad zarobljenim Srbima.

Savez Srba iz regiona