Preminuo Milovan Nenadić, legendarni jugoslovenski rvač i trener

Milovan Nenadić 1943 - 2024 | Foto: Privatna arhivaU utorak, 16. januara, poslije teške bolesti, u Zrenjaninu je preminuo najtrofejniji jugoslovenski rvač Milovan Milan Nenadić. Rođen je 1943. godine u Drenovcu, kod Gline. Živio je i radio u Petrinji, gdje je započeo i završio svoju rvačku a započeo trenersku karijeru.

Povodom smrti Milovana Nenadića, objavljujemo razgovor koji je s njim vodio, u Elemiru, kod Zrenjanina, 22. oktobra 2002. godine, za izbjeglički list Pravi odgovor, Nenadićev prijatelj i kasniji rođak, naš saradnik Miloš Kordić.

Nisam se odrekao Banije

Sa brdovite svoje Banije, već prvim tragovima i njemu nerazumnog rata, spustio se prije jedanaest godina , najprije za kratko u Beograd, a gotovo za stalno u ravni Banat, u Zrenjanin, Milan, kršteni Milovan, Nenadić. Sa tročlanom porodicom. Legenda jugoslovenskog rvanja grčko-rimskim stilom. Čovjek koji je prošao čitav svijet, donoseći medalje sa svih kontinenata (osim Australije), i kao takmičar i kao trener.

A bio je tada, prije jedanaest godina, trener rvača petrinjskog Gavrilovića i trener reprezentacije Jugoslavije. Najuspješniji jugoslovenski rvač svih vremena djenuo se na put izbjeglištva ili prognaništva, svejedno.

Ne mirujući, sam, bez porodice, nakon godinu dana provedenih na čelu ekipe sužene Jugoslavije, nastavio je rvačko putešestvije: trbuhom za kruhom. Ali uvijek po preporuci Međunarodne rvačke federacije, čiji je asistent od 1992. godine. Da svoje bogato i ogromno grčko-rimsko znanje i iskustvo prenosi drugima.

Od Petrinje do Kine

– Najprije sam dvije godine radio u Kini – gotovo stidljivo priča Milan (tako sam ga oslovljavao, pa neka i ostane – nap. M. K.) – Neka ne djeluje hvalisavo, ali Kinezi su počeli tada da ostvaruju sve zapaženije rezultate na međunarodnim takmičenjima. Bilo je to novo iskustvo i za njih i za mene. Mada je to drugačiji svijet, ali rvanje je svagdje rvanje. Zatim sam kraće vrijeme boravio u Južnoj Africi. Poslije toga radio sam u zrenjaninskom Proleteru. Pa me put odvodi na još dvije godine rada na čelu rvačke reprezentacije Slovenije, sa čijim sam najboljim rvačima bio, između ostalih, i na turnirima u Beogradu. Sada sam, evo, ponovo u Zrenjaninu. Trenutno nisam angažovan ni u jednom klubu.

A stvarna priča o rvaču Milanu Nenadiću počela je 1957. godine. Dolaskom četrnaestogodišnjeg dječaka iz sela Drenovca (opština Glina), u Petrinju, na nauk u Mesnu industriju „Gavrilović“. Gdje su stizali i mnogi drugi dječaci sa Banije, Korduna, Bosanske Krajine, Posavine... Ni godinu dana poslije dolaska, počeo je trenirati rvanje u tadašnjem Rvačkom klubu Radnik. Vrijedno je učio i zanat i tajne jedne od najstarijih borilačkih vještina.

– S takmičenjem sam počeo 1959, na prvenstvu Hrvatske. I osvojio drugo mjesto. Te godine na juniorskom državnom prvenstvu u Vršcu osvojio sam prvo mjesto. Tako je počelo – govori Milan, dok stojimo na jednom od oboda banatske ravnice, zagledani u nepreglednu jesenju izmaglicu. Na njemu, čovjeku starom skoro šest decenija, vrijeme kao da ne bilježi svoje tragove. Gledajući ga ovako mirnog i jednostavnog, niko ne bi mogao da pretpostavi koliko se samo taj protivnika nabacao po svjetskim strunjačama.

– Za prvu ekipu prvi put sam rvao 1960. godine i zabilježio svoju prvu seniorsku pobjedu – nastavlja svoju priču naš rvački veteran. – Te godine na omladinskom prvenstvu osvojio sam drugo mjesto, a dvije godine kasnije uvršten sam u B reprezentaciju Jugoslavije za međunarodni turnir u Beogradu, kao mlad i perspektivan rvač. Za Radnik, odnosno kasniji Gavrilović rvao sam osamnaest godina, sve do 1979. godine.

Broj mečeva u rvačkoj karijeri Milana Nenadića broji se na hiljade, a broj poraza za ekipu je minimalan. Za reprezentaciju Jugoslavije rvao je od 1962. do 1976. godine. Pa slijede, za jednog banijskog dječaka gotovo nevjerovatne brojke: učestvovao je na devet svjetskih prvenstava, na dvije Olimpijade (Meksiko i Minhen), na sedam evropskih prvenstava, dva puta na Univerzijadi i tri puta na prvenstvima Balkana. Po završetku takmičarske karijere posvetio se trenerskom poslu. U međuvremenu završio je fakultet za fizičku kulturu.

Od Zrenjanina do Petrinje

– Rvački klub Gavrilović iz Petrinje trenirao sam od 1976. do 1991. godine. U međuvremenu preuzeo sam, 1981. godine, reprezentaciju Jugoslavije i vodio je do 1992. godine. Pod mojim vođstvom naši rvači su na svjetskim takmičenjima osvojili 23 medalje. A tu računam i Olimpijske igre, svjetska i evropska prvenstva te Mediteranske igre. Uostalom, rvanje i jeste najtrofejniji jugoslovenski sport – objašnjava Milan Nenadić.

Intervju za izbjeglički list Pravi odgovor
Foto: Privatna arhivaU razgovoru smo dotakli i jednu stranu života u izbjeglištvu, u kome je njegova porodica dijelila sudbinu bezbrojnih izbjegličkih porodica u našoj zemlji.

– Skrasili smo se u Zrenjaninu. Vjerovatno dovedeni sudbinom rvanja. I tu ostali. Zaposlio sam se kao poslovođa jedne od prodavnica Mesne industrije Neoplanta iz Novog Sada, u gradu na Begeju. To je posao koji poznajem i koji takođe volim. Neoplanta je u radni odnos u međuvremenu primila i moju suprugu. Sinovi studiraju, ali su napustili rvanje, mada su obojica bili talentovani i uspješni. Stariji sin ipak je ostao vezan uz ovaj sport: u avgustu je, u Zagrebu, položio za međunarodnog sudiju i sada aktivno sudi. Riješili smo i stambeno pitanje – priča Milan, pa kao da svodi bilans svoje životne priče, čiji su najsjajniji medaljoni, stečeni širom svijeta, prekriveni negdje izbjegličkom prašinom, skriveni u zamršenim nitima sjećanja.

Ne zaboravlja Nenadić da pomene i onoga koji je imao najveći uticaj na njega i na njegovu rvačku karijeru. Riječ je o Ljubomiru Ivanoviću Gedži, sigurno najvećem jugoslovenskom rvačkom stručnjaku svih vremena.

– Mnogo sam od njega naučio, što mi je kasnije koristilo – kaže Milan.

Danas rvanje teško dolazi do rezultata, reći će. Raspadom bivše države smanjila se baza i konkurencija, a rad u klubovima mnogo je slabiji. (Razgovor je vođen prije više od dvadeset godina, nap. – M. K.)

O rodnom kraju? O povratku?

– Nisam se odrekao rodnog kraja. Tamo sam proveo mladost i najljepše godine života.
Imao sam i ranije priliku da odem iz Petrinje. Nisam... Uskoro ću tamo, a već sam bio. Da li ću se vratiti za stalno? Ne znam. Barem za sada – priča Milan, pa nastavlja:

– A mladima poručujem da se bave sportom. To je neophodno. Postoji nešto u sportu što spaja ljude. Nije sve ni u rezultatima – kaže Milan Nenadić. Čovjek sa Banije, koji je pronio slavu jugoslovenskog rvanja širom svijeta. Najtrofejniji naš rvač svih vremena, u kome žive banijski brežuljci i kroz pogled na beskrajne banatske ravnice. Sluteći možda i povratak, u nekom tihom krajičku svoje duboke sportske duše.

Miloš Kordić; Banija Online