Turnir u Slavskom Polju je u subotu 02. maja. Nekako kad kažeš TURNIR, odmah pomisliš na Slavsko Polje. Ako Bog da otići ću svakako i ovaj put u "đedovinu" . Nešto se okišalo danas, teško da će i u subotu biti suvo...
Kao derančić pamtim da je majski turnir gotovo uvijek "mokar". Tako i tih ranih sedamdesetih godina. Naš trener, na žalost sada pokojni Marko Novković je polako spremao mlađu ekipu pionira, i ovo je bio jedan od naših prvih nastupa. Prije toga sam igrao samo jednu utakmicu, i to u Velikoj Kladuši sa "Krajišnikom" na starom igralištu, koje je bilo nagnuto na jednu stranu, i to baš prema mome golu. Ja malešan, teško ispucavam loptu natopljenu vodom, tako da se lopta stalno vraćala nazad....
Turnir u Slavskom Polju za nas uvijek bio događaj, nešto što se ne propušta. Tamo je uvjek dobra atmosfera. Ima dobrih curica u publici, koje su još jedan od razloga za nepotrebne "parade". Poslije turnira je bila obavezna zabava u školi. Ne treba posebno naglašavati kako su se završavale zabave . Jedne godine spavala je u školi vojska koja je nasipala cestu za Petrovac. Iznenada se odšerafljuju osigurači, nestaje struje...Čujes samo kako se izvlače vojnički opasači i zveckanje teških metalnih kopči. Tu se nije znalo ko koga dere. Zavukao sam se na brzinu pod nisku binu od fosni, i to me je taj put spasilo.
Pamtim prvi dolazak na turnir u Slavsko Polje. Poranili smo. Neko je došao stopom, neko biciklom, uglavnom smo svi na okupu. Skupljamo se kao pilići oko Marka. Najgore je nakon teške subotnje noći ustati rano. U to vrijeme su počele čuvene zabave kod Vuje Crevara. Idu već polako i prve pijanke, ljubakanja na Vujinoj ogradi , o oni umješniji momčići vode cure na Vujin sjenik . Svima nam godi frišak zrak poslje kratke proljetne kiše. Evo i momaka iz Vrginmosta: Marinko, Baćo, " Slikar", "Šima", "Buljo" ... Simo Vignjević "Šima", jedan je od najboljih juniora NK "Karlovca" u čuvenoj generaciji Rajka Janjanina koje je trenirao " Čavlek" . Sa njim je u ekipi igrao i Nina Vučinić iz Slavskog Polja. Imao sam priliku gledati tu ekipu kad je u polufinalu juniorskog kupa Jugoslavije pobjedila u Karlovcu "Vardara" iz Skoplja. "Šima" i " Buljo" povraćaju držeći se za stative od velikog gola. Izgleda da je predhodna noć bila burna i sa previse " Vlahova" (Lavova) kog su samo Vrgomošćani pili.
Okuplja se polako i publika. Tu je Joja i omladinci iz sela kao organizatori. Nema turnira u Slavskom Polju bez ugostiteljstva. Onda nije bilo muzike, velikih šatora i klupa kao danas. Nije bilo " Mile Delije" ni " Tromeđe"... Preko pruge brekće "ferguson". U daljini se vidi samo dim, a onda ugledaš ekipu. Podsjećaju na Miška i tatu iz kultnog filma "Ko to tamo peva? ". Stari "Građo" vozi "fergusona", a Nikola prestolonasljednik na blatobranu traktora uz tatu. Tatina desna ruka za sve. Malen, al vidjelo se još tada sklonost ka biznisu. Otraga na prikolici je "hladnjak" za pivu, velika drvena bacva (kaca). Malo piša voda, ali nema veze, zabreknut će do kraja ljeta kad bude vrijeme za šljive. Mnogi vole hladnu pivu. Mi "Mićani" tako kažemo u orginalu. Ne pivo, nego piva. Ja volim onako, umjereno hladno pivo, i stvarno je nabolja iz kace. U džepu svaki od nas ima po koji sitan dinar koji brzo spiskamo, pa munemo po koju kradomice, kad se "Građo" zabavi sa ostalim mušterijama. Etikete od "Karlovačke" samo plivaju u vodi. Ima tu i prasetine i "semića", sto bi naši rekli. Kad želudac proradi, mora se nesto i pojesti. Mi mlađušni, nejaki smo još na piću. Munemo tri, četri pive, a sunčanica te udari poslje treće utakmice. Lopta mi se čini kao pomračenje sunca. Sad, ne mogu se sjetiti rezultata kako smo prošli prvi put, čini mi se da smo uspjeli doći u drugi krug.
Zato mi je dobro u sjećanju ostao ljetni memorijalni turnir u augustu, koji je posvećen Nini Vučiniću, dobrom igraču poniklom u ovom selu, koji nas rano napusti kao momčić.
Selekcija je proširena i međuvremenu smo stekli više iskustva i samopouzdanja. Postali smo ekipa koju je možda ipak bolje izbjeći. Fizički smo slabašni i po godinama daleko najmlađi od svih ekipa. Čuvene su Markove psihološke pripreme pred utakmice. To je više predstava, i svaka je drugačija. Mislim da je u tome nenadmašan i to je možda njegova najjača strana.
U prvom susretu sastajemo se sa ni manje ni više, nego sa ekipom domaćina. Igramo protiv Nine Pajića na golu, Pere Bunjevčevića, Nine Vučinića, Joje Vučinića, Vlade Gabrića.... Oni su apsolutni favoriti turnira. Dečki mjerkaju prase namjenjeno pobjedniku, koje je upravo stavljeno na ražanj. Dušan Crnković, poznatiji pod nadimkom " Jastreb" pred sam kraj utakmice jednostavno prolazi kroz noge Nini Vučiniću i zabija pobjednički gol. U kasnijoj utakmici protiv jakih vrgonmošćna izvlačimo regularno 0 : 0, ali gubimo na penale i imamo priliku igrati za treće mjesto. Uspjeli smo ga na kraju i izboriti . Za nagradu dobivamo za to vrijeme skupu i kvalitetnu loptu "Evropa cup". Veselju nema kraja.
...Avgusta 2004. godine, nakon dugih devet godina izbivanja iz zavičaja ponovo sam na turniru u Slavskom Polju. ⚽️
Prođe punih trideset godina od mog prvog nastupa.
Škripe stare kosti, ali jača je želja da opet stanem na gol.
Ne poznam skoro nikoga u ekipi osim Rade Malobabića "Mišija" i našeg na žalost pokojnog druga Gorana Dragića "Tucka".
Pozdravljam se sa Nikolom Šimilijom " Šimom". Kaže mi da je on sin mog druga sa zelenih terena, brzog krila Miće Šimulije iz Brda Sela.
Prilazi mi momak, pruža ruku:
- Ja sam Janko Ivoševic, sin Steve Ivoševića sa "Bijele zemlje".
Nasmijem se, milo mi. Još jedno dijete moga prijatelja i saigrača.
- Znači ti si sin Steve "Teleoptika", Steve " Galenike" (igrao za podmladak tih zemunskih klubova dok se školovao tamo) moga beka iz mladih dana u "Petrovoj gori", kasnije u "Budućnosti" iz Kneźević Kose.
Tu je u ekipi Svetan Vujić, skoro dva metera ima(izgleda da nije od sorte orasa kuma Vuj'ća), njihov drug Davor iz Gorskog kotara, "mali" Eremić, "Bocin" sin iz Vojišnice ...
Eto, tako nekad bi.
Drago nam je svima da unutoč nedaćama i problemima, ovaj tradicionalni turnir ipak živi.
Ovo pitomo kordunaško selo uz prugu, koje više nema, ušuškalo se u zelenilo i breziće. Osim starih drvenih kordunaških kuća koje odolijevaju vremenu, dobre rakije i lijepih cura, poznato je i po ovom turniru.
Okupljanje u Slavskom Polju je više od turnira, pogotovo danas.
Kad nestane baba i đedova (i njihovih penzija), kad počnu blijediti sjećanja na ratna djetinjstva, kad se zaželite Korduna, dođite barem u Slavsko Polje na turnir.
Zbog toga ovaj turnir mora postojati !!!
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"