"Kamen manetit", kratki roman Čede Vukmirovića za mlade i sve one koji su i dalje mladi
- Detalji
- J. Lipar; Banija Online
- Udruženje
- 1617
BEOGRAD - Godine 2001, danas poznati i priznati srpski pjesnik Živorad Nedeljković, iz Kraljeva, objavio je zbirku poezije „Tačni stihovi“. Za koju je dobio „Zmajevu nagradu“ Matice srpske. I taj Nedeljkovićev naslov javio se piscu ovog teksta u trenutku kad je već bio pri kraju prvog čitanja knjige „Kamen manetit“ Čede Vukmirovića.
Javila mu se slika: kratki Vukmirovićev roman, kako za mlade tako i za sve one koji su i dalje mladi, u stvari je tačna proza!
Kroz 37 poglavlja, uz „Epilog“ kojim se završava knjiga, koju kratkim romanom nazivamo zbog toga što se ona zaista može jedino i definisati kao kratki roman (u književnosti postoje kratki romani koji su nekad bili izuzetno popularni, neki su to i danas, kao Egziperijev „Mali princ“, ili Gogoljev „Taras Buljba“, na primjer, a neki od savremenih svjetskih bestseler pisaca pišu isključivo kratke romane), Vukmirović ispisuje zanimljivu priču, a još bolje je reći: precizno pletenu savremenu bajku.
I ovostvarnosnu i onostvarnosnu bajku. Oplemenjujuću bajku, u čijoj je osnovi spajanje ljudskih bića naše planete sa civilizacijom, odnosno bićima jedne druge planete. Oplemenjujuću bajku o spajanju svjetova maštom, znatiželjom, dobrotom, ljubavlju, naučnim dostignućima, kulturom, porodičnom slogom, razumijevanjem, igrom.
Vukmirovićevi junaci su djeca jedne porodice: Nikola (Nik), koji ima 14 godina i koji priča ovu zanimljivu priču, njegov trinaestogodišnji brat Miloš (Mil), jedanaestogodišnji Ognjen (Ogi) i devetogodišnja njihova sestra Helena (Heli).
U priču su uključeni njihovi roditelji: mama (Mam), tata (Tat), a tu je i djed Maksim.
Zatim je tu i porodica Maneita, porodica Pur, stanovnici planete Mane, koju posjećuje Nikova porodica i kod kojih se odvija drugi dio priče.
Međutim, „glavni junak“ Vukmirovićevog kratkog romana u stvari je kamen manetit. On je vodilja, nit koja spaja, povezuje, zbog koje se i putuje kroz prostranstva između planete Zemlje i planete Mane.
Vukmirovićeva proza ispisuje blago stepenovanu avanturu, znanje današnje djece, i nešto starije djece, koje pripada vremenu fantastike, vremenu budućnosti. Znanje koje je starijima, a pogotovo starima, teško i pratiti i razumjeti.
To je znanje koje je već i u sferama vanzemaljskog. Što je Vukmirović veoma dobro znao prilikom kretanja na tako dalek, maštovit put.
Pisana jednostavno, tačno, kratkim rečenicama, isprepletena mudrim, funkcionalnim dijalozima, „Kamen manetit“ nudi izuzetno zanimljivo čitanje. Čitanje u jednom dahu.
Pored ljepote ove tačne proze koju je svojim umijećem bogatio njen autor, ljepoti knjige svoj dragocjen doprinos ugradila je naslovnom stranom i svojim slikama u knjizi slikarka Marijana Miletić.
Čedo Vukmirović, rođen u Buniću, u Lici, 1946. godine, djetinjstvo i mladost proveo u Glini, radio je u Sisku, a od 1992. godine živi u Beogradu, objavio je prije ove knjige tri poetske dramske knjige za djecu: „Pozorišni zec“ (2016), „Kad već žuriš da porasteš“ (2017) i „Baštom šale i smeha“ (2019).
Izdavač knjige „Kamen manetit“ je Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja Banije, Begrad, 2020. godine.
Čedo Vukmirović
GOTOVO!
U raspoloženju u kojem su utkane radost i seta rastanka na trgu, čekamo 13:05 sati za povratak na Zemlju.
Zbog razlike u vremenu između dve planete, na trgu je postavljen veliki digitalni časovnik. Likom svemirski, istovremeno i umetnički oblikovan u duhu kamena manetit, u crvenožutoj boji. Sat dominira trgom, a poseduje laserske mogućnosti izazivanja neobičnih svetlosnih efekata noću. Pokazivaće i zemaljsko vreme i zauvek ostati na trgu kao sećanje na posetu Zemljana. Časovnik nosi ime sestrice Heli. U samo biranim trenucima svetlosni snopovi pokazivaće njen leteći lik dolaska u vezu s dalekim vasionskim prostorom odakle je Heli potekla.
Prethodno veče prisustvovali smo premijernoj izvedbi rada superčasovnika. Za mnoge prisutne bilo je veličanstveno, za nas i emotivno. Heli je lepim likom i skromnošću, te prvi put u beloj nacionalnoj nošnji Maneita, za sestricu posebno skrojenoj, oduševila prisutne.
Oprostili smo se s brojnim stanovnicima grada Sar te porodicom Pur. Posebno dirljiv rastanak bio je između Heli i Urija. Uri joj je zaželeo srećan put i ponovni dolazak na planetu Mane. Oboje su na zemaljski način, nakon zagrljaja, držeći ruke na grudima pokazivali da jedno drugo nose u srcu.
U porodično letećem krugu držimo se za ruke i čekamo polazak. Atapan Ra Pur obećao je da u vreme našeg polaska zvono časovnika neće otkucavati pun sat, nego 13:05 sati.
Otkucavanje je upravo počelo. Ćutali smo. A onda se tata u jednom trenutku glasno javio:
– Gotovo!
(Odlomak iz knjige)
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"