Isječci sjećanja (35): A bili su Mečenčani općina, opština, mjesni ured...

Na prizemnoj zgradi nekadašnje opštine Mečenčani (na Baniji) stajale su dvije table: jedna na latinici, na njoj je pisalo NARODNA REPUBLIKA HRVATSKA, a ispod KOTAR KOSTAJNICA, pa ispod OPĆINA MEČENČANI; druga na ćirilici – sve isto osim što je umjesto OPĆINA pisalo OPŠTINA. KOTAR, ako se dobro sjećam, nije mijenjan u SREZ. Ili jeste... nije ni bitno. 

Kasnije, krajem pedesetih godina, u škole u selima sa većinskim ili isključivo srpskim stanovništvom, a takva su bila sva sela koja su pripadala mečenčanskoj opštini, krenulo se u prva dva razreda umjesto ćirilice sa uvođenjem latinice. S obrazloženjem kako je jeftinije štampanje udžbenika, kako je to jedno te isto, kako  ćirilicu u trećem razredu uče svi đaci u Hrvatskoj, a i da se djeca ne dijele, jer bratstvo i jedinstvo... ta gradimo ga i iz dana u dan učvršćujemo, cementiramo ga, što rekao Tito u sisačkoj Željezari, 1975. godine... I ne samo tu. A onda su zborovi birača u selima, bez mnogo razmišljanja, prihvatali takva obrazloženja. 

I tako je ćirilica preseljena u treći razred. I tu ostala. 

Pa je i u Mečenčanima nestalo opštinske table na ćirilici. Ostala je samo općinska, na latinici. 

A onda je nestalo i općine: reorganizacijom su na dotadašnjem kostajničkom kotaru (i ne samo na kostajničkom, nego i u cijeloj republici) ukinute općine Mečenčani, Dubica i Graboštani. Kotar je postao Sisak, Kostajnica općina. A Dubica, Mečenčanii i Graboštani postali su mjesni uredi. 

Danas je to sve drugačije. Ali, da sad...  

U pet kilometara od moje Komogovine udaljenim Mečenčanima bila je nekad, dakle, naša općina, opština i kasnije mjesni ured, za sela: Babina Rijeka, Bjelovački Kostreši, Borojevići, Gornji Bjelovac, Gornji Kukuruzari, Donji Kukuruzari, Knezovljani, Komogovina, Lovča (Gornja, Srednja i Donja), Mečenčani, Prevršac i Umetići (Umetić).      

Postoji opština i općina u selu Mečenčanima koji nisu grad. A kao da jesu. 

I dugo me je, kao dječačića, dječaka, obuzimalo nekakvo posebno uzbuđenje, nekakav čudan strah, čudno osjećanje stida (a nisam bio baš nešto ni plašljiv ni stidljiv) kad sam odlazio u Mečenčane. I sve to zbog mogućih susreta sa Mečenčancima: 

– sa njihovim učiteljima (od kojih se dobro sjećam Voje Borojevića i Stane Metikoš. Sa Vojom sam kasnije i radio. Mečenčani su osmogodišnju školu dobili 1. seprembra 1958. godine. Do tada je i tu bila četvorogodišnja, pa petogodišnja, šestogodišnja... kao i u Komogovini, Donjim Kukuruzarima, Lovči, Babinoj Rijeci i Knezovljanima), 

– sa doktorima (dobro se sjećam doktora Aleksandra Moraitija, rodom iz Zadra. Njegova supruga radila je u novootvorenoj osmogodišnjoj, odnosno Osnovnoj školi „VII banijska brigada“. Kasnije su otišli u Zadar. A onda smo se našli, iako se nismo poznavali, u Pionirskom gradu u Zagrebu, na Republičkom susretu literarnih grupa – ona je vodila grupu iz jedne zadarske škole, a ja male Mečenčance. Priđem i kažem ko sam, odakle... a moji literati već su tada bili na glasu... Pa se sjećam doktorki Višnje Majačić Kras, Slavice Pihtije Cagarić, Dušana Kordića... kasnije su došli i mlađi, pa zubara Juraja Jurišića, pa medecinskih tehničara i sestara Božene Golubić, Dare Bosnić, Miće Crnojevića, Milana Miće Dabića i, kao kroz san, babice Vele. Nisam baš nešto odlazio k njima, osim majci i babi po ljekove, a u Kostajnicu na obavezne sistematske preglede pred početak školske godine, kad sam počeo da radim u mečenčanskoj školi. Mene su tada, u tom komogovljanskom periodu djetinjstva, liječili konji i svi mogući poljoprivredni poslovi), 

– sa srednjoškolcima i studentima koji su odlazili na dalje školovanje, a starijima od mene (Mečenčani su ih tada imali više od drugih sela tog kraja: Dragica i Mirjana Lazić, Ankica Pribičević, Dušanka Pribičević, Ilija Nukić, Lončarevići – Nikola, Rade, Jovo i Radmila, Miloš Dmitrović, Desa Bunčić, Nikola Nikica Borojević, Miroslav Mira Borojević, Đuro Đuka Grnović – kasniji šumarski tehničar, njegov imenjak, nastavnik, moj kolega iz škole, nešto je mlađi od mene i drugi), 

– pa neka vrsta straha, stida od ulaska u poštu (šefa Pere Obradovića nisam se plašio, ali u poštu uvijek neko uđe pa se može desiti da me mešto pita... a tu sam prvi put razgovarao na telefon), pa od mjesnog ureda, milicije, trgovine i uopšte od centra sa starim divljim kestenovima, s lipama ispred Lazićeve gostionice... A tu je, u centru, i raskrsnica (tu uvijek neko stoji, čeka, razgovara), s koje se skreće prema Komogovini (na zapad pa dalje za Jabukovac, Petrinju, Glinu...), prema Prevršcu (na istok, pa dalje za Kostajnicu, za Bosnu i Hercegovinu...) i prema Šarenom mostu (na sjever, možda malko i na sjeveroistok, gdje se izlazi na cestu Petrinja–Kostajnica)...  

U centru Mečenčana bila je poveća prizemna zgrada. U njoj je pedesetih godina bila opština, kasnije mjesni ured. Zatim milicija, koja je takođe pred šezdesete godine premještena u Kostajnicu. Tu je preseljena i pošta iz posljednje kuće koja je pripadala Umetićima, a mi smo je uvijek smatrali prvom u Mečenčanima, kad se ide od Šarenog mosta. U toj kući rođen je austrougarski feldmaršal Svetozar Borojević. A tada je, poslije Drugog svjetskog rata, bila vlasništvo Moje Karavidića, koji je poslije tog rata radio u Ministarstvu šumarstva u Vladi Hrvatske. Kad je otišla milicija, u taj prostor smještena je za seoske uslove prilično velika prodavnica.   

Nadalje, u centru sela, blizu te opštinske zgrade, bila je i manja zgrada u kojoj je bila zadruga: trgovina, otkupna stanica... a kasnije je uređena u salu za priredbe, zabave, igranke. Ambulanta je bila smještena u zgradi bivše škole. A nova i za to vrijeme prilično velika zgrada osmogodišnje škole bila je nešto niže od centra, kad se ide ka Šarenom mostu. U samom centru, blizu opštinske zgrade, nalazi se i parohijalna crkva Pokrova Presvete Bogorodice. I još su tu, u centru, bile i dvije gostionice: pomenuta Lazićeva, kao i Bunčićeva. 

U Mečenčane smo donosili, mi, đaci iz Komogovine, ali i iz ostalih područnih škola, do njihove škole, štafetu za druga Tita.  

Mečenčani. I samo ime bilo mi je nešto posebno. Kod izgovora: puna usta imena. 

A koliko mi je tek života vezano za njih. Do njih i bezbroj puta kroz njih: pješice, na konju, zaprežnim kolima, na i u kamionu, na traktoru, na vagonima mašinice (uskotračne naše tadašnje željeznice, koja je znala ponekad da nam stane kod Šarenog mosta), na biciklu, u autobusu, automobilu... 

Ali oni prvi dolasci i prolasci, na konju... E to je bilo nešto! Dojašem, vežem ular konja Ćetka za gelender kod divljeg kestena (ili ga ne vežem nikako, jer on je uvijek mirno i strpljivo čekao), ulazim i vadim cedle za nešto od stoke kad se spremamo na sajam u Kostajnici, Bosanskoj Kostajnici ili Petrinji. Pa se pronese glas da je kod njih stigla mast, ili pjenice (kvasac, germa), ili šećer, ili kakvo brašno, ili petreulj... Prolazim zaprežnim kolima, s roditeljima, sa ocem, bratom ili sam. Idemo za Kostajnicu, ili Milošu Radoševiću vozimo nešto na pilanu, ili ja idem kumovima u Prevršac sa plugom, brnačom i sijačem na oranje, brnanje i sjetvu, ili vozim u kalavetu šoder za novu školu (u kojoj sam započeo svoj radni vijek, 1. septembra 1964. godine), pa biciklom...  

Jedne godine vodio sam svog psa Lisu na pelcovanje. Bilo je rano proljeće. Cesta puna blata. Liso, snažan pas, vuče me od jarka do jarka, sve nasrćući na druge pse. Liso laje na njih, a ja na Lisu. Bio je omiljen očev pas. I ubi ga lugar baš iz Mečenčana. Bio sam tada sa čičom Đurom Đuricom Kordićem i ocem daleko u šamaričkoj šumi. I, odjednom: Liso! A ostao je kod kuće, na lancu. Dođe Liso do nas, pa odluta nekud dalje. I ne prođe dugo: začu se pucanj. Otac otrča... Znam koji ga je lugar ubio, ali... Lugar je bio u pravu, iako je znao čiji je. Kao što je znao da je naš pas uvijek bio na lancu.    

Idem tako jednom pješice iz Mečenčana i pratim tablice kućnih brojeva. Na posljednjoj mečenčanskoj kući, kući mog kasnije velikog prijatelja Đure Strižaka, stajao je broj oko sedamdesetog. Posljednja kuća u Borojevićima, kuća strine Save Đurić, njenih sinova, imala je tablu s brojem 105. A Komogovina je tada imala oko stotinu kuća. Za druga sela nisam znao podatke. 

Eto, Mečenčani manji, a opštinsko su mjesto.   

Trebalo bi ovdje i o Petru Pjeru Križaniću, o propalom podizanju spomen-biste njegove, moglo bi se i o književnicima koji su gostovali u školi, o literarnoj manifestaci „Plavićevica...“, o četiri zbirke poezije mečenčanskih literata, o pješačenju djece do škole u vrijeme snježnih mećava, o Učeničkom sportskom društvu „Banija“... o mojim kolegama Slavku Tomaševiću, Ankici Kuzmanović, Dušanki Obradović, Momčilu Kremenoviću, Nikoli Šarengaći, Radi Pribičeviću... moglo bi se. 

Moglo bi se o mnogočemu. Ali toga mnogočega mečenčanskog danas više nema. 

A bili su Mečenčani općina, opština, mjesni ured...