ZAPISI SA BANIJE JAGODE KLJAIĆ: Žena stere veš

Detalji: Jagoda Kljaić; Banija; 21 Avgust 2024; 984

Sve je njeno u pedesetak komada raznih oblika koje ovog prelijepog kasnoljetnog jutra slaže na štrik u dvorištu, dok joj rosa vlaži noge u ljetnim natikačama, prije jutarnje kave, a kad svi njeni još spavaju u svoje tri sobe. Nada se da će završiti prije njihovog buđenja, kako bi im uspjela pripremiti đus i skuhati jaču tursku kavu za njih dvoje.

Sinoć, kad je sortirala dvije hrpe za mašinu, nije slagala ni sa kakvom namjerom, samo vodeći računa šta sa čim ide po boji i vrsti materijala. Noćno pranje, struja je duplo jeftinija, oni su se malo bunili, opet će čuti kad centrifugira, možda se jedno od njih i prepadne počne li mašina skakati kod završnog procesa, kad je veš već lakši pa se stroj nekad hoće klizati po pločicama u kupaonici. Daju joj do znanja da im pokvari san kad pere veš noću, ona dometne neka izračunaju kolika je mjesečna ušteda, pa kad shvate da imaju za pizzu, zašute.

Petkom navečer obično ima dobrih filmova na televiziji, ona ostaje sama gledati, poluprespavati jedan po jedan film, kako bi izvadila jednu turu opranog veša, obično prvo pere bijeli, s iskuhavanjem, duže traje i lakše će polubudna ili već uspavana dočekati kraj prve ture, da bi odmah ubacila drugu vrstu i pokušala prije kraja poslijeponoćnog filma dočekati završetak ponovljenog procesa, pa da mirno legne oko jedan, pola dva. Kad njeni krenu na noćno piškenje veš-mašina će se već hladiti i oni će provesti jednu ugodnu i tihu noć. A baš je sinoć imala potrebu leći već u osam, još za sunca, umorna je, nenaspavana, hvata je alergija, cvjeta ambrozija.

Taman kad se željela okrenuti na drugu stranu, ipak je malo otvorila kapke i vidjela da se razdanilo. Veš čeka. Tiho izlazi iz spavaće sobe koja je to sve manje, sretna je da bilo gdje odspava dva-tri sata u komadu, sve je češće na trosjedu u dnevnom, navlači bademantil preko spavaćice, mogla je izaći i bez njega, nigdje se ništa ne pomiče i ne čuje, samo poneki zvuk automobila na cesti tamo preko mosta. Mačka je negdje vrlo blizu, preskačući, srušila neku letvicu, daščicu, cjepanicu, što li.

Polako stere najprije bijeli veš, širi veće komade, posteljinu, pa peškire. I baš danas, između zore i jutra, svakom će komadu ponešto...

Damastna posteljina je još njena studentska, nikako se ne stanjuje kamoli da bi se gdjegdje prodrla, kako je tako izdržljiva, od čega je satkana, koliko okretanja je, onako razastrta na raznim posteljama, preturila preko i ispod sebe, koliko je suza popila jastučnica, zbog nepoloženog ispita, njegovog nedolaska na spoj, ružne riječi od prijateljice, roditeljske zabrane izlazaka sa društvom. Kako je plahta podnijela njihova uzavrela tijela u učestalim vratolomijama i višesatnom nemiru, a o svemu šuti u svojoj čvrstoj bjelini. Nije pokazivala znakove potrebe za povjeravanjem čak ni kad je, nakon višednevnog odsustva, na njoj tražila tragove moguće nevjere: Da li se u tebe, koja si samo moja, umotavala neka druga žena?

Ručnika ima odasvud, kupljenih u robnim kućama na sniženjima, na kilograme, odnekud donesenih kao suvenir, pokatkad i ukradenih iz hotela, što je obično uračunato u cijenu spavanja i švedskog stola za doručak. Poklanjali su im peškire kad su se vjenčali i skućavali, ima tako serija od po tri ili pet istih motiva, samo u različitim bojama, te najviše voli, za svaki komplet zna od koga su dobili i njih uvijek vješa jedan do drugoga, doživljava ih kao priču o djeliću svog života. I ovo subotnje jutro zna da će jako teško podnijeti kad se na jednom od njih pojave šupljikavi znakovi: Odmah ću te rasparati i spremiti tvoje krpice kao najdražu uspomenu, možda najveću složiti učetvrt kraj muzičke kutije.

Na suprotnoj strani štrika počinje s njegovim potkošuljama. Ni jedna nema etiketu na poleđini, iza vrata, jer mu smeta, žulja ga i grebe, pažljivo je odstranjuje, nije joj se, u početku braka, jednom dogodilo da je zabila škarice preduboko pa zahvatila pamučnu nit i kod svakog pranja čekala da očica pođe prema dolje, što se vrlo brzo i događalo. Nikad nije savladala umijeće uklanjanja etikete škarama tako precizno da se paperjasti ostaci ne osjete na njegovoj koži, a da tkanje ostane nedirnuto. Više puta je pomislila da piše proizvođaču o tom problemu i da tekstilni tehnolozi nađu neko rješenje za moderne muškarce koji od svega postaju nervozni. Otac nikad nije prigovarao zbog etikete, naprotiv, sa zadovoljstvom bi je uvijek pogledao prije navlačenja majice. Etiketa na potkošulji u njegovo je vrijeme bila statusni simbol, pokazivala je da je proizvođač onaj najbolji u zemlji, jest najskuplja, ali je i najkvalitetnija. Voli miris tijela i znoja uvučen u suprugove potkošulje, jutros im govori: Bolje da ne znam gdje ste sve i čijim rukama milovane, nježno ili grubo skidane, je li neka dobacila: vidim da si osjetljiv, smeta ti etiketa...

Nakon što je rasporedila bijeli veš na lijevoj strani dvorišta, preseljava s drugim škafićem na desnu stranu, zadržavši pogled na prekrasnoj rundeli između dvije strane, sa rascvjetanim „lijepim dečkima“ i cinijama, ugodno šarenilo, samo pet-šest boja, daje snagu i kao da je vuče na plač, ta ljepota koja će se ubrzo sasušiti a sad tako malo vremena odvaja za uživanje u njoj. I na toj strani je štrik za veš u dva niza, samo nije špagasti konopac nego plastificirana žica. Ona je rezervirana za šareni veš, raznolike majice i bluze koje uvijek izvrne na unutrašnju stranu da im sunce ne prži boju, na žicu ponekad stavi i aufinger kako bi se bolji komad odjeće što manje objesio i izvisio, pa ga, možda, neće morati ni peglati.

Manje je sentimentalna prema tim komadima odjeće, valjda zato što nisu intimni, vidljivi su svakom oku koje se usmjeri prema njenom sinu, kćeri i suprugu. Ponekad dođu ljutiti kući, svi troje podjednako tašti, samodopadni i samozaljubljeni, jer se dogodi da u gradu na ulici, na sastanku, u školi, u kafiću, naiđu na istovjetnu majicu ili pulover, što ih razbjesni: Nikad više da im ni jedan komad nisam kupila u našem gradu, kao da mi prijete.

Sigurnim i čvrstim pokretima žena – majka i supruga, razastire suncu mirisne komade svoga života. Svaki, kad ga pričvrsti štipaljkama, nježno poravna, pomiluje, najradije bi ga poljubila da ne strahuje kako će je netko kroz pritvoreni prozor ipak vidjeti. Pomisliti da s njom nešto nije u redu, sigurno kakav problem u porodici, tko zna zbog čega je tužna, posvađali su se, možda on ima ljubavnicu, ili je sin zglajzao, ili kćer došla sinoć kući pijana, zašto bi inače ljubila njihove obješene majice.

Razastrti veš na četiri štrika ljubav je koja joj tjera suze na oči. Neispavana, nogu mokrih od rose, još ga jednom obuhvati pogledom i tiho ulazi u kuću u kojoj se ne čuje ni šum ni pokret. Sjeda pored prozora s koga vidi veš i rundelu cvijeća i čeka prvo kašljucanje, vrpoljenje prije ustajanja, zna da je to on, njih dvoje su na katu, oni se drugačije čuju kad se bude u subotnje jutro, kreće pristaviti džezvu, dok on ode na zahod i opere ruke, zube ne pere prije kave, kaže da mu onda kava ima lošiji okus, i to je u pravu.

Samo je u jednom trenu, tamo u drugom, velikom dvorištu, pomislila: Kad bi me svâko od njih poljubilo za svaki oprani im komad koji će obući, više ne bih ni postojala, rastopila bih se od tolikih poljubaca.