ZAPISI SA BANIJE JAGODE KLJAIĆ: Nije dud čovjek

Detalji: Jagoda Kljaić; Banija; 28 Avgust 2024; 511

Ilustracija | PixabayNaiđe vrijeme, ni sa čim uvjetovano, u kome danima ne uđem ni u čiju kuću. Onda dođe tako neki četvrtak u kome je predodređen ulazak u dvije kuće, a moglo je i jučer i sutra ili za pet dana. U prvu kuću ulazim prvi put, kao pratnja prijateljici, ne bih svojim poslom ni sama, nikad nisam prošla kraj kuće jer je udaljena od table koja upućuje u njenom smjeru. Tamo se ne ide slučajno, u šetnju, uživanje u prirodi, berbu vrganja ili skupljanje kesteni. Moglo bi se po friško, tek samljeveno brašno, pšenično i kukuruzno, potok nikad ne presuši. A vodenica je već sedamdeset godina na svom mjestu. Sa svim sastavnim dijelovima, od mlinskog točka do dviju kamenih ploča, deblje i tanje, čija blizina uvjetuje krupnoću meljave.

Samo na nekoliko koraka je ambar sa četiri oka, odvojena debelim kamenim pregradama, čak i s petim okom, rezervnim, montažnim, zatreba li može se postaviti između drugog i četvrtog. Rodi li, pored kukuruza, pšenice, raži, još i zob i ječam, svako će žito u svoju kućicu, čeka ga njegovo oko. Tako je bilo, nekada, ali ne tako odavno, samo prije tri-četiri decenije, značajne za čovjekov život, nevažne za život vodenice i potoka. Zato se oni i danas, kad nikome ne trebaju, prkosno spajaju i sljubljuju.

Selo, zbog bistre vode, ima simbolično ime: Bijele Vode. Danas, dva uređena bunar-izvora, od kojih je jedno ozidano još 1928. godine, vodom snabdijeva dve kuće, dva domaćinstva sa po jednom osobom u njima. Od nekadašnje tri vodenice, ova jedna koju obilazim, kraj kuće Jelića, pokrenula bi se kad „naiđu vode“ da joj poratne godine s kraja dvadesetog stoljeća nisu oduzele moć.

Neznalicu koja prvi put uđe u avliju i kuću taj dan podučiše: to što sa radoznalošću proučavam zove se vodeni mlin, za razliku od vatrenog koji radi na cjepanice.

Kaže domaćin da se vrepci useljavaju u kuruzanu.

Snažni i nagli miris tamjana kroz prostor, kad je desetak zrnaca bačeno na ugrijanu ploču rešoa, samom čovjeku više od jednog kola ne treba, što će mu četiri-pet da stoje kao ukras, prazni, nekorišteni, ta nije njegova kuća ambar sa četiri prazna oka i petim u pripravnosti.

U velikoj kuhinji koja je i glavna soba, pipa iz koje teče voda u slobodnom padu, s istog izvora koji napaja i onaj mlinov potok. Na zidu crno-bijela fotografija odavno umrle Bele Krleža, bez Krleže i bez okvira. Čuje se igra miševa na tavanu. Mir u kući. Jučer samo padala jača kiša.

Poslije podne u drugo selo, udaljeno petnaest kilometara, sama ću, sve mi je poznato, bila puno puta, rodbina.

Kao dijete koje malo zna, upitah: kakve su to narančaste cijevi u zemlji. I odmah se posramih, al’ bilo je kasno.

Stablo se malo zdrma, zahuči mrtva krošnja, cijevi se zavitlaše u visinu, zemlja se nadiže oko grotla po neravnoj liniji, to je ono korijenje koje se nije dalo istrgnuti i, bijaše to smrtna agonija. Staroga duda u dnu dvorišta, koga su ranile granate, a dokrajčilo jučerašnje nevrijeme, orkan, pijavica. U minuti. Samo koliko mu je trebalo da se svom visinom uzduž izvali, preko plota i presala, u voćar, između rane i kasne jabuke. Svjesno izbjegavajući čatrnju, šajer, šupu. Da ne napravi domaćinu štetu, nije mu to ni želja ni cilj. Nije dud čovjek, pa da gleda kako bi se osvetio, vratio milo za drago.

Je l’ već bio iznikao u ono vrijeme kad mi je mati, bosa i polugola, kao i sva sirotinja, u istom dvorištu odrađivala djetinjstvo, prije skoro će i devedeset godina – neću nikad saznati. Mati umrla prije duda. A drvo nikad nije bilo tema našeg razgovora. Kao što nikada nije spominjala igru s drugom djecom, danas znam da ih nije ni bilo oko nje. Kuća na osamljenom mjestu, ona osamljena najviše na svijetu, kod rođaka, bez svoje matere koja je njima ostavila da o njoj brinu i vode računa samo da ne umre od gladi.

A trebali su se izleći pilići, bar desetak, uredno je kvočka ležala na jajima tri sedmice, već su počeli kljucati opnu kako bi napravili izlaz, kadli nevrijeme, grmljavina. Nije dugo trajalo, ali dovoljno za neizlegle piliće. Koje majka – kokoš nije napustila, ni po cijenu da je samu udari grom. Odavno su gazdarice čule od svojih baba da se pilići neće izleći ako grmi. Umru li od straha, crknu li od onoga što pomalo već vide u vanjskome svijetu, uginu li od nevremenskih strujanja i valova, snaje ne znaju, samo se rastuže, jer, pipice neće trčkarati po dvorištu.

Tako je bilo i jučerašnjeg popodneva kad je dud istrgnut iz svoga velikoga gnijezda, a iz dvanaest jaja izleglo se samo dvoje šarenkastih pilića. Il’ su bili najhrabriji, il’ su bili zaštićeni tijelima onih već mrtvih, kao poneki srećković u ratnom pohodu, ljudskome.

– Ne može prestupna godina biti dobra – jednostavno konstatira baba Maca. Zato se osamdesetogodišnjakinja ne čudi izvaljenom dudu i neizleglim pilićima. – A tek je pola godine isteklo – crna je njena prognoza.

Za divno čudo, svi se čudom čude, naiđe cijelo selo, neko prije, drugi će kasnije, sami ili s komšijom, i ne jave se domaćinu, samo prođu pored šteneta koje mirno dremucka, možda je i njega uhvatio strah, pa sretno što je salaukovina prošla, priđu ležećem dudu, odmjeravaju koliko je u’vatio dvorišta, a koliko voćara, procjenjuju koja je to morala biti brzina u sekundi kad ga je uspjela iščupati s korijenjem.

Domaćica mirna, sve je ona svoje dudove izgubila u ratu ili zbog rata. Kćer na početku, nesretan slučaj, sina nakon završetka rata, neizlječiva bolest; nisu ratna stradanja. Kao da netko smije pretpostavljati bi li njihovi životi tako došli kraju da nije bilo oružja i municije. Zna koliko su godina imali njeni pilići, ali ne zna koliko je ovom izvaljenom starcu, zatekla ga je kad se prije šezdeset udala u kuću. Nekako je zadovoljna što je vjetar povukao baš ovo korijenje. Ipak ono ne urasta u crnicu više od 750 godina, kao što je čula o jednom dudu. Šam-dudu, crnom dudu u porti Pećke patrijaršije, čiju je sadnicu donio arhiepiskop Sava Drugi iz Sirije, a na povratku iz Jeruzalema, te zasadio između 1263. i 1272. godine. Da bi do današnjega dana odolijevao vremenu i ljudima.

I u ovom dvorištu, u koje uđoh istoga četvrtka, samo mir. Tužan, pretužan. Bez duda, staroga i mladoga, bez pilića i kvočke.

Nakon posjeta dvjema kućama toga četvrtka, raspirujem žeravicu u svome domu, ubacujem desetak zrna tamjana i uključujem ono jedno kolo rešoa da bih prigrijala večeru. Vodim računa da u peć ubacim samo jednu cjepanicu, inače bi mi kuća mogla postati vatreni mlin, nekome na radost, drugome na žalost. Jabuku u dvorištu nevrijeme osakatilo samo za nekoliko grana.